Europa je ipak britanska sudbina

Autor: Tony Blair , 18. prosinac 2012. u 22:00

U svijetu u kojemu i Kina i Indija imaju populaciju 20 puta veću od Ujedinjenog Kraljevstva Britaniji je Europska unija potrebna želi li ostvariti vlastite ciljeve.

Europa godinama unosi nemir i podjele u britanski politički svijet. No, sada su se čelnici vladajuće stranke počeli otvoreno zauzimati za to da Britanija napusti Europsku uniju ili drastično promijeni svoj odnos s njom, što je zapravo jedno te isto, uz svekoliku potporu čelnih ljudi ove nacije i jaku podršku javnosti.Uzrok uskrsnuća skepse i nesklonosti prema EU nije teško pretpostaviti. Europa je u krizi. Pogreška u izradi eura, odnosno eurozone, gospodarske unije s političkim motivima izraženima u gospodarstvu, sada je isplivala na vidjelo. U trenutačnoj krizi brzo se moraju provesti strukturne reforme u gospodarstvima koja su iskusila nagli pad kamatne stope kada su se prvotno pridružile valutnom bloku kojim dominira Njemačka, i to bez luksuza devalvacije. Kako je Europa u krizi, popularno je biti protiv nje. No, posao državnika nije popuštanje kratkoročnim političkim zahtjevima. Državnik uspješno obavlja svoj posao kada koristi kratkoročnu politiku kao instrument ostvarenja dugoročnih političkih ciljeva.

Moć na mjestu mira
Logika koja govori u prilog EU danas je puno snažnija, a ne slabija nego što je bila prije 66 godina, kada je cijeli projekt počeo. Tada je njegov glavni uzrok bio mir, danas je to moć. Kina ima tri puta više stanovnika nego EU, kao i gospodarstvo koje će u konačnici postati najveće na svijetu. Indija ima više od milijardu stanovnika. Populacija Indonezije tri je puta veća od broja stanovnika u najmnogoljudnijoj europskoj državi, a danas i mnoge druge zemlje (Rusija, Brazil, Meksiko, Vijetnam, Filipini, Egipat…) imaju više stanovnika od najmnogoljudnijih europskih država. Kako tehnologija i kapital postaju globalno mobilni, doći će do preraspodjele po pitanju BDP-a i broja stanovnika: što je veća populacija neke zemlje, to je veće i snažnije njezino gospodarstvo. Sjedinjene Američke Države i dalje su moćne, s najvećom i najbolje opremljenom vojnom silom na svijetu, no njihov status kao supersile postat će neodrživ. To je stanje u kratkim crtama. Dakle, razlog zašto njezine članice, a s njima i Britanija, danas trebaju EU jest njezina moć utjecaja kada je riječ o ekonomiji, trgovini, obrani, vanjskoj politici te globalnim izazovima kao što su klimatske promjene. Unija daje Britaniji određenu moć kolektiva koja joj samoj nije dostupna. U svijetu u kojemu i Kina i Indija imaju populaciju 20 puta veću od Ujedinjenog Kraljevstva, Britaniji je EU potrebna želi li uspješno ostvariti vlastite nacionalne ciljeve. S njom smo utjecajniji, bez nje nam utjecaj pada. Želimo li sudjelovati u Europi, to moramo činiti kao Europljani, a to ovisi o tome hoće li Britanija priznati ne samo stratešku važnost očuvanja Europe kao cjeline, već i vlastiti strateški interes u obliku bivanja dijelom te zajednice.

Tri potencijalna problema
Sada mi koji se zauzimamo za Europu više ne možemo tvrditi da iz nje žele izaći samo izolacijski nastrojeni Englezi, niti se pretvarati da bi izvan EU Britanija propala ili se raspala. Britanija bi mogla opstati i izvan Europe. Pitanje je bi li trebala, odnosno ima li britansko napuštanje EU smisla kada je riječ o dugoročnim interesima naše domovine. Prvo moramo pobiti jednu iluziju, a to je ona prema kojoj bi Britanija mogla biti poput Norveške ili Švicarske. Norveška ima populaciju od oko 4,9 milijuna stanovnika i BDP od 485,8 milijardi dolara. Ima državni fond zaliha čija se vrijednost procjenjuje na više od 600 milijardi dolara, a do 2020. trebala bi se popeti na bilijun dolara, sve zahvaljujući golemim prirodnim izvorima nafte i plina. Da Velika Britanija, s BDP-om od 2,4 bilijuna dolara, ima takav fond u iznosu od oko tri bilijuna dolara, svi bi se argumenti promijenili. Ali nema. A ne možemo s ozbiljnošću zagovarati ni tezu da bi Britanija mogla u bilo kojem smislu postati tvorevina nalik Švicarskoj. Britanija izvan EU našla bi se pred tri glavna problema. Prvo, izgubila bi globalnu ulogu vođe. U tom pogledu ne smijemo imati nikakvih iluzija. Ideja da bi u tom slučaju pokušala ostvariti novi oblik odnosa sa zemljama kao što su Indija ili Kina je nerealna. Niti jedan zemlja na svijetu ne bi ugrozila svoj odnos s Europom radi poboljšanja odnosa s Britanijom izvan Europe. Drugo, napuštanjem EU Britanija bi se isključila iz procesa odlučivanja glede pravila za jedinstveno tržište. Britanska poduzeća toga su svjesna, kao i globalne tvrtke koje Veliku Britaniju koriste kao svoju bazu u Europi. U konačnici, Britanija bi izgubila priliku za suradnju i moć utjecaja u pitanjima do kojih joj je stalo, kao što su klimatske promjene, trgovinski pregovori, vanjska politika i bilateralni sporovi, sve to u doba kada svi ostali iskorištavaju prilike koje im pruža regionalna integracija. Od Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN), koji već pokriva oko 600 milijuna stanovnika i pokreće projekt jedinstvenog tržišta, preko Afričke unije, do južnoameričkih organizacija MERCOSUR i UNASUR, zemlje diljem svijeta ujedinjuju se u regionalne blokove. Hoće li se Britanija uistinu udaljiti od jednog takvog bloka na svome kućnom pragu?

Želio bi to i Churchill
Objasnimo i izjavu koju danas često slušamo, onu o "izmjeni uvjeta članstva". Ako se Britanija u sljedećih nekoliko godina usredotoči ne na to kako pomoći Europi da se oporavi i ostvari boljitak, već na to kako izmijeniti vlastiti odnos s Europom, nema sumnje o tome s kakvim će stavovima i osjećajima naši partneri pristupiti tom pregovaračkom stolu. Britanija ne smije krenuti tim putem ako nije spremna slijediti ga sve do kraja, tj. izlaza.Godine 1946., kada je Europa još raspravljala o prvim probnim koracima prema integraciji, Winston Churchill održao je slavni govor u kojemu je pozvao na uspostavu Sjedinjenih Europskih Država, što je smatrao pravim putem prema pomirenju nakon užasa rata. Poželio je tome pothvatu svu sreću ovoga svijeta, ali i dao do znanja da Britanija neće postati dijelom te zajednice. Tako je i bilo. No, Britanija je sljedeća dva desetljeća, i više, provela pokušavajući se pridružiti toj zajednici, a kada joj je u konačnici to pošlo za rukom, većina zakona i institucijska infrastruktura već su bili zapisani u kamenu. Nimalo ne sumnjam da bi Churchill, da je 1946. mogao pogledati u budućnost, želio da Britanija bude dijelom Europe od samoga početka. Europa je britanska sudbina, sudbina koju ona nikada neće prihvatiti s oduševljenjem. No, upravo to je nužno želi li ostati svjetska sila, u političkom i ekonomskom pogledu. Okretanje leđa Europi pokazalo bi se kao golema pogreška državnih čelnika te odbacivanje ključnog položaja moći i utjecaja u 21. stoljeću.

Project Syndicate, 2012.

Tony Blair, bio je britanski premijer od 1997. do 2007. Ovaj članak je skraćena verzija njegova govora o Europi i Velikoj Britaniji.

Komentirajte prvi

New Report

Close