Većina nas je sigurno imala prilike čuti žalopojke studenata koji su na neke ispite izlazili šest, sedam pa i osam puta, ali nikako proći. Kad god bi se čula takva potresna priča onda bi većina reakcija bila na strani studenta jer, doista, uvijek se postavljalo pitanje kakav je to ispit koji se ne može položiti iz tolikog broja pokušaja. Malo tko bi se pri tom zapitao koliko je nevoljni student učio: krunski dokaz marljivosti je obično broj izlazaka na ispite. S druge strane, u zemljama koje nisu zemlje znanja daleko je bitnije koliko se učilo nego li koliko se puta izašlo na ispit, a samo znanje je, bar koliko to nastoje prikazati izvitopereni zapadnjaci, daleko važnije nego li ocjena. No, u Hrvatskoj je još uvijek broj izlazaka daleko važniji nego li broj sati provedenih za knjigom ili računalom.

Ignoriranje Vlade
Dodatnu potvrdu da se u Hrvatskoj na taj način razmišlja daje priča o pristupnim pregovorima. Sad kad su otvorena zadnja poglavlja stalno stižu najave da bi pregovori trebali biti završeni do proljeća. Najbolji primjer je poglavlje 23: prvo je bilo velikih problema oko njegova otvaranja, ali zato sada, kad smo ga napokon otvorili, kao da više ništa ne stoji na putu njegova zatvaranja, odnosno ispunjavanja svih uvjeta. Logika bi apsolutno držala vodu u Hrvatskoj jer smo ipak toliko puta izašli na ispit, a, k tome, sigurno ima i nekih zemalja u okruženju koje bi tako razmišljale. Na žalost, te zemlje nisu članice Europske unije, tako da neće imati utjecaja na donošenje odluke o pristupanju Hrvatske, a sama Unija je vrlo jasno poručila da to neće biti slučaj. “Bez uvođenja stvarnih i strogih mjera za prevenciju korupcije i sukoba interesa pregovaračko poglavlje 23 o pravosuđu i ljudskim pravima neće se zatvoriti”, jasno je poručio šef Delegacije Europske unije u Hrvatskoj Paul Vandoren u srijedu prilikom predstavljanja jednog EU projekta. Štoviše, Vandoren je vrlo jasno dao do znanja da Europska komisija pri ocjenjivanju napretka u poglavlju 23 neće toliko voditi računa o broju novih zakona koliko o njihovoj implementaciji. “Doista, usvajanje nove legislative je, relativno govoreći, jednostavan zadatak, posebice u zemlji poput Hrvatske gdje postoji konsenzus među strankama da se učini sve potrebno za pristupanje EU. Daleko teži zadatak je djelotvorna provedba svih pravnih odredbi u čemu sudjeluju svi nadležni”, jasno je dao do znanja šef delegacije EU. I efektno poentirao zaključkom da bez ispunjavanja svih uvjeta i postizanja nekih konkretnih rezultata u poglavlju 23 pregovori neće biti završeni i Hrvatska neće postati 28. članicom EU-a.

Vandoren je vrlo konkretno naveo tri zakona na kojima se treba poraditi: Zakon o pravu na pristup informacijama, Zakon o sprečavanju sukoba interesa i Zakon o financiranju političkih aktivnosti. A kod svakog od ovih zakona se Hrvatska ima malo čime podičiti. Zakon o pravu na pristup informacijama donesen je ekspresno, u jednom čitanju, u listopadu 2003. Od tada pa do danas vlasti u Hrvatskoj nisu učinile praktički ništa da bi taj zakon zaista zaživio – nije bilo niti jedne kampanje u kojoj bi se građanima pojasnilo o čemu se radi, a to koliko ga vlasti doista provode najbolje ilustrira izvješće Ministarstva uprave o provedbi zakona za 2009. godinu: samo 688 tijela javne vlasti, od njih gotovo 4000, poštovalo je zakonsku odredbu i dostavilo podatke. Ako je više od četiri petine tijela javne vlasti ignoriralo Ministarstvo uprave, odnosno Vladu, kao najviše tijelo izvršne, što onda mogu očekivati građani?

Prijestupi bez sankcija
Zakon o sprečavanju sukoba interesa je od donošenja u listopadu 2003. do sada mijenjan je čak šest puta, a pažnju javnosti je privukao ponajviše zahvaljujući bivšem premijeru i satovima. Ovaj zakon, jedno od najsnažnijih oruđa u pomoći dužnosnicima da svoj mandat odrade na najbolji mogući način, nije niti kod jedne od brojnih izmjena bio raspravljan i s dužnosnicima na koje se odnosi, već se više donosio pro forma, da bi se zadovoljili zahtjevi EU-a. A edukacija dužnosnika počela se provoditi tek nakon donošenja najnovijeg Antikorupcijskog plana. Zakon o financiranju političkih stranaka se od donošenja u prosincu 2006. stalno nastoji ignorirati: premda su nalazi Državne revizije o trošenju novca u 2007. pokazali da je bilo prijestupa, posebice među neovisnim zastupnicima, nikom od njih se nikad ništa nije dogodilo. A tumačenje o tome koji zakon treba primjenjivati za protekle predsjedničke izbore vjerojatno je najgori primjer kad se radi ignoriranju zakona. Sva ova tri zakona su daleko benigniji problemi od reforme sudstva, no očito čak niti za njihovo dosljedno provođenje dosad nije bilo dovoljno političke volje. Niti jedan od ovih zakona nije represivan već samo pomaže uspostavljanju reda koji će smanjiti rizik od korupcije, ali skoro ništa se nije radilo na njihovom provođenju. Umjesto toga se konstantno nastoji pronalaženjem primjera dokazati da se nešto radi: prvo je to bila operacija Maestro, a sada je proces protiv Damira Polančeca. No, kao što jedna lasta ne čini proljeće, isto tako niti osuda jednog bivšeg potpredsjednika Vlade ne predstavlja borbu s korupcijom. Europska unija ne želi da se ubije jednog komarca, već želi isušiti močvaru da se više ne legu.

* Svi izneseni stavovi isključivo su osobni stavovi autora

Zorislav Antun Petrović, predsjednik Transparency Internationala Hrvatska i član Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa