Kao što je i običaj, na početku godine na sva se zvona oglašavaju nametljive statistike i predviđanja trendova. Tako se, naprimjer očekuje, da će Kina 2016. godine istisnuti Sjedinjene Američke Države sa čela ljestvice najvećih svjetskih gospodarstava. Do 2040. godine Indija će imati 1,6 milijardi stanovnika, nadmašivši Kinu, koja će u pogledu stanovništva dotad već deset godina stagnirati.

Povratak industrije
Najveće je iznenađenje predviđanje da će SAD do 2020. godine početi izvoziti energiju te da će 15 godina kasnije postati energetski samodostatan zbog obilatih zaliha jeftinog škriljevačkog plina te otkrića golemih rezervi nafte od Sjeverne Dakote do Meksičkog zaljeva. Unatoč protivljenju organizacija za zaštitu okoliša, te će se zalihe lakše iskorištavati od onih u Europi jer se uglavnom nalaze u rijetko naseljenim područjima. Zbog toga će energija u SAD-u u doglednoj budućnosti biti znatno jeftinija nego u Europi i Kini. Štoviše, iskapanje škriljevačkog plina ekonomski je toliko povoljno da bi čak i izvoz američkog plina u Europu stajao 30 posto manje nego što ruski energetski div Gazprom trenutačno naplaćuje. Jeftina energija snažan je poticaj energetski intenzivnim industrijama – od industrije čelika i stakla do proizvodnje kemikalija i lijekova – da razvijaju poslovanje u SAD-u. Štoviše, smanjenje troškova proizvodnje u Americi će, uz povoljne poslovne regulacijske mjere, snažnu pravnu državu i političku stabilnost, ukloniti konkurentsku prednost koja je u posljednjih nekoliko desetljeća Kini omogućila brz gospodarski rast. Isto tako, američka sveučilišta i dalje privlače najbolje i najpametnije pojedince iz različitih područja, uglavnom znanosti i tehnologije.

Usto, dalje vrijede i druge dugoročne prednosti SAD-a – fleksibilnost, mogućnost obnove, gospodarska mobilnost, međunarodni regulatorni utjecaj i glavna rezervna valuta na svjetskom tržištu. Uz navedene povoljne uvjete SAD je već počeo s povratom industrije na domaći teren, a taj će se proces nastaviti u sljedećih nekoliko desetljeća. Dok se druga napredna gospodarstva sve više okreću uslugama, SAD ulazi u fazu ponovne industrijalizacije. Dodatna vrijednost koja nastane povećat će mogućnost da se pronađu dugoročna rješenja za trajne probleme, pa tako i za neučinkovit zdravstveni sustav, neodgovarajuće osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje te očitu društvenu nepravdu. Uspjeh na tim područjima dodatno će povećati privlačnost SAD-a kao industrijskog centra. U sklopu Projekta konkurentnosti SAD-a na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta Harvard Michael Porter i Jan Rivkin nedavno su objavili plan s osam točaka, koji bi se mogao provesti u sljedeće dvije ili tri godine. Svaka je predložena mjera naišla na šire odobravanje tvoraca politike iz obiju stranaka (barem iza zatvorenih vrata). Njihov plan naglašava potrebu da se iskoriste prednosti škriljevačkog plina i novootkrivenih naftnih zaliha. Jeftina domaća energija smanjila bi trgovinski deficit, potaknula ulaganja, smanjila gospodarsku izloženost zemljama koje izvoze naftu.

Europa sve više zaostaje
Jak savezni regulacijski okvir pomogao bi da se to ostvari i pritom na minimum sveo rizik za okoliš koji za sobom povlači iskapanje.  Među drugim prijedlozima jesu smanjenje kriterija za useljenje visokokvalificiranih pojedinaca, naročito diplomaca američkih sveučilišta, saniranje nepravilnosti u međunarodnoj trgovini i ulaganjima, razvoj održivog saveznog proračunskog okvira, usklađivanje poreza i regulacijskih mjera te pokretanje ambicioznog programa za razvoj infrastrukture. Uz pomoć tih strategija predsjednik Obama mogao bi Ameriku ponovno pretvoriti u glavnog pokretača svjetskog gospodarstva. No provođenje tih osam točaka također bi dodatno produbilo jaz između američkog i europskog gospodarstva, koji raste već trideset godina. U razdoblju od 1980. do 2005. pokazatelj rasta američkog gospodarstva iznosio je 4,45, čemu se niti jedno europsko gospodarstvo nije ni približilo. U 2011. Norveška i Luksemburg bile su jedine europske zemlje s većim državnim dohotkom po stanovniku od SAD-a prema paritetu kupovne moći.

Do 2040. broj stanovnika europskih zemalja stagnirat će ili opadati (uz iznimku Velike Britanije, koja će, kao i Njemačka, imati oko 75 milijuna stanovnika), a stanovništvo Amerike narast će sa sadašnjih 314 na 430 milijuna. Političke posljedice nove snage američkog gospodarstva odjeknut će diljem svijeta, no za održanje ove gospodarske renesanse morat će se što manje upuštati u intervencije u strane sukobe ili nove ratove.  Zbog te je spoznaje već opala potpora tvoraca američke politike prema Arapskome proljeću: sjetite se Obamine nevoljkosti oko intervencije u Libiji te nespremnosti, barem kako se zasad čini, da se Amerika izravno uključi u krvavi rat u Siriji. Iako je povijesni značaj Arapskog proljeća u početku podsjećao na pad Berlinskog zida, sve veća zabrinutost zbog povećanog političkog utjecaja Muslimanskog bratstva zatire pozitivni potencijal za promjene u regiji. Isto tako, iako se SAD neće odreći bilateralnih odnosa sa Izraelom, zahladnjeli su odnosi između izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i predsjednika Obame.

U fokusu Azija i Pacifik
U takvim okolnostima nije izgledno da će u doglednoj budućnosti doći do veće američke mirovne inicijative na Bliskom istoku. Istodobno Rusija, bivši protivnik Amerike, s mukom nastoji uspostaviti prevlast nad mnogim bivšim sovjetskim zemljama. Uvjeti u Africi i Južnoj Americi uglavnom se stabiliziraju. S obzirom na to, prioriteti američke vanjske politike preusmjerili su se na azijsko-pacifičku regiju, gdje se stvaraju trenutačno najbitniji gospodarski, politički i sigurnosni izazovi, pa tako i prijetnja sjevernokorejskih projektila te porast napetosti između Kine i susjednih zemalja zbog spora oko teritorija u Južnom i Istočnom kineskom moru. Drugi globalni izazovi u odnosu na njih imaju relativno malen značaj. Iako  se težište globalne politike i gospodarstva i utjecaja, od Atlantika premješta prema Pacifiku, ne bismo smjeli podcijeniti ulogu Amerike u novom svjetskom poretku. Amerika nikad nije pala u drugi plan, a  i dalje će igrati vodeću ulogu.

© Project Syndicate, 2013.
www.project-syndicate.org