Britanska vlada planira uvođenje poreza na banke sa sjedištem u londonskom Cityju. Logika britanskog premijera je otprilike ova: ako mogu isplatiti 2,5 milijarde funti bonusa ove godine, bogme mogu podmetnuti leđa za izlazak iz krize. Planiranim porezom proračun će se podebljati od jedne do tri milijarde funti, taman da drastičnom štednjom države najgore ne prođu najsiromašniji.

Je li britanska odlučnost primjenjiva na Hrvatsku? Ako građani mogu plaćati harač, trebaju li i domaće banke podmetnuti leđa? Većina će, osim bankara naravno, bez sumnje ispaliti ‘da’, no krizni porez na banke je mač s dvije oštrice. Britanski porez oporezivat će rizičnost izvora financiranja, a ne profite. To bi trebalo motivirati banke na promjene u strukturi kako bi se smanjila mogućnost nekih budućih sanacija novcem poreznih obveznika. No, domaće banke pak, ne mogu se ‘požaliti’ na opuštenu regulativu ni manjak kapitala. Štoviše, stroga regulativa i natprosječne zarade na klasičnim kreditima, spasile su ih od eventualnih sanacija za razliku od dijela europskih banaka. Ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da domaće banke već plaćaju porez; prošle su godine na ime dobiti u proračun uplatile gotovo 865 milijuna kuna. Dakle, ako se postigne politički i društveni kompromis o ‘solidarnosti u teškim vremenima’, elegantno rješenje je podignuti stopu poreza na dobit. Ono što političari u naletima jeftinog populizma o ‘bezočnom bogaćenju banaka’ (dok se kod njih istodobno zadužuju) zaboravljaju reći jest da će taj porez – platiti građani. Prva lekcija o javnim financijama je prelijevanje poreza, da onaj kome je porez nametnut svoju obvezu ‘seli’ dalje kroz više cijene. Karte na stol: dok će namet vjerojatno popuniti tek omanju rupicu u proračunu, a političari slavodobitno zaraditi pokoji postotak u istraživanjima popularnosti, banke će kroz više kamate ili naknade, porez preliti na posljednje u hranidbenom lancu – građane.