Od osamostaljenja države o poljoprivredi se nikada nije strateški razmišljalo, ni poljoprivreda ni prehrambena industrija nisu bile u fokusu državne politike. To je Hrvatsku dovelo u klub visoko uvozno ovisnih zemalja, preko 60 posto potrošnje dolazi iz uvoza. Globalna kretanja koja su vidljivo uzdrmala svijet i ekonomiju prejasan su signal i nama za konsenzus o strateškim odrednicama. Uz osiguranje energije prioritet mora biti poljoprivreda i proizvodnja hrane, i po cijenu korekcije nekih kapitalnih investicija. Tuđman i Račan nisu se voljeli ali su se razmjeli u krucijalnim pitanjima oko nacionalnih interesa zemlje. Tako bi trebale postupati i današnje političke strukture, globalna kretanja opominju da nije vrijeme za politizaciju i skupljanje bodova.

Prevelik uvoz
Podržavam napore Vlade i resornog ministarstva u pokušaju stabilizacije poljoprivrede, od stvaranja zakonske infrastrukture, operativnih programa te mjera potpora i poticaja što proizlaze i iz koalicijskog sporazuma. Zakon o poljoprivrednom zemljištu u načelu je dobar no, pribojavam se provedbe u praksi, kad općine krenu u raspodjelu oranica. Kod prilagodbe EU privremeno bih “loptu spustio na zemlju” i sve potencijale usmjerio na poticanje proizvodnje i smanjivanje uvoza. Država ima poluge za demotiviranje uvoznog lobija i mora ih iskoristiti. Ništa se na tržištu ne bi dogodilo da se uvoz mesa ove godine smanji za 40 posto, a da se kod toga kvalitetan simentalac ne kolje kao telad već utovi i na taj način tržištu isporuči više od 20.000 tona mesa. Uvoz više od 500.000 odojaka može se prepoloviti u kratkom roku. Pod uvjetom da se na pragmatičan način pristupi rješavanju svih faza proizvodnje, a ne da se na nukleus farmi tovi prasad umjesto da se proizvede nekoliko tisuća rasplodnih nazimica. Kroz stvorenu bazu podataka može se ciljano ući u svaki pa i najmanji segment stočarstva. Fenomen “neisplativosti” mora se slomiti. Stvorili smo mentalni sklop da se sve može kupiti jeftinije iz uvoza, povrće, voće, cvijeće… Opravdanje o usitnjenosti posjeda upitno je kada je riječ o spomenutim proizvodnjama. Napuštene i zapuštene maslinike počeli smo obrađivati u ratnim godinama, rezultati su danas tu. Poljoprivreda se pretvorila u poligon ispolitiziranih udruga, gdje interesne grupe i pojedinci kroz politiku zadovoljavaju svoje ambicije. Niču feudi od 400 i više hektara da bi se bavili uglavnom ratarskom proizvodnjom uz visoka očekivanja državnih poticaja dok u istoj sredini netko ne može dobiti ni pet hektara, tu se ne smije izgubiti socijalna osjetljivost.Olako smo se odricali manjih poljoprivrednih kućanstava, posebno stočarskih koja su žilavija i nezadužena. Kroz dobro vođenje, posebno u ovo doba recesije, otpornija su u odnosu na mnoga gospodarstva koja su se preinvestirala, ušla u preskupu izgradnju, opremanje i proizvodnju bez vlastita obrtnog kapitala, a u mnogim slučajevima i bez stručnog poznavanja i vođenja. Danas su puni briga i neizvjesnoti kako u servisiranju obveza tako i u konkurentnosti proizvodnje za koju nisu spremni. S druge pak strane Hrvatska je u prednosti visokog razvojnog dosega prehrambene industrije koja treba i može svu primarnu proizvodnju u daleko većem opsegu preuzeti i prema svim standardima pripremiti za tržište. Nažalost i tu smo učinili značajne propuste izuzev u peradarstvu, proizvodnji mlijeka, duhana, te nešto voća i povrća. Nepojmljivo je da kroz proteklo razdoblje nismo bili u stanju primjerice, podići šljivike i osigurati kvalitetnu sirovinu za džemove Podravke ili šljivovicu Badela na području Koprivničko-križevačke županije, da ne spominjem proizvodni potencijal Banovine, Like…

Potencijal Slavonije
Nitko me ne može razuvjeriti da se na području Slavonije, s potencijalom koji posjeduje u proizvodnji junećeg i svinjskog mesa, ne izgradi suvremena klaonica kao zajednički projekt. Aktualno stanje u poljoprivredi podjeća na devedesete kada je primarna zadaća bila smjestiti i nahraniti 600.000 izbjeglica i prognanika uz 33 posto manje obradivih površina i desetkovan stočni fond. Upravo ovo krizno razdoblje moramo poticajno shvatiti u donošenju i povlačenju pragmatičnih poteza. Smatram osobnom odgovornosću ukazati na neke činjenice, ne u smislu kritizerstva ili političkih ambicija, već kao građanin ove zemlje koji nema rezervnu domovinu. Svakodnevno se susrećemo s odlukama o zatvaranju poduzeća, zašto ne stvorimo model smanjenja jednog radnog dana u tjednu uz samozapošljavanje na bazi petka i subote (44 tjedna=88 radnih dana) u poljoprivrednoj proizvodnji, kad znamo da preko 50 posto zaposlenih ima takvu mogućnost. Brojne znanstvene i stručne institucije, agronomi, veterinari, prehrambeni tehnolozi, šumari trebaju dati svoj doprinos kroz konkretne programe i praktična rješenja. Koristeći i medije koji bi se u ovim prigodama morali više orijentirati na afirmativno-edukativne teme, manje na ‘slučajeve’. I mjerodavne državne institucije moraju se u ovoj prigodi znati i moći nositi, ne važi krizni menadžment samo za gospodarske subjekte. Iste ekipe i timovi nisu u mogućnosti dati odgovore koji se od njih traže u pregovaračkim timovima pristupu EU, dnevnoj operativi… Treba se čuvati i preorganiziranosti, uvijek prisutnoj u administraciji. Osniva se poljoprivredna komora, sadrži kadrovsku piramidu i mogla bi biti vrlo skupa. Treba je aktivirati tek pred ulazak u EU.

Ivan Majdak, hrvatski ministar poljoprivrede od 1992. do 1995. u Vladama Hrvoja Šarinića i Nikice Valentića