Podaci Eurostata pokazuju kako je prosječna bruto satnica u Hrvatskoj pretprošle godine iznosila 10 eura (iz podatka je isključen javni sektor). Satnica u Slovačkoj iznosila je 10,7 eura, a u Češkoj 10,3 eura. Te su dvije zemlje 2016. pretekle Hrvatsku po pitanju plaća. U susjednoj Sloveniji satnica se plaća oko 16 eura, u Grčkoj 13,9 eura, u Rumunjskoj 5,5 eura. Iza Hrvatske su po bruto plaćama Bugarska, Letonija, Litva, Poljska i Rumunjska.

Za usporedbu, satnica u Danskoj iznosi 43,3, a u Njemačkoj prosječno 33,4 eura, izračunao je Večernji list. Ukratko i na razumljivi jezik prevedeno znači da običan radnik u većini članica Europske unije mjesečno zaradi više nego visokokvalificirani stručnjak u Hrvatskoj. Ova poražavajuća činjenica i veliki razlog iseljavanju ljudi iz naše domovine nakon objave počela se tumačiti svakojako, a prevladavajuće mišljenje među građanima, barem ako je suditi prema društvenim mrežama i raznim komentarima na internetu, bilo je da poslodavci trebaju povisiti plaće ako žele doći do toliko željenih i potrebnih radnika.

I da, kako bi se narodski reklo, na prvu ima smisla – poslodavac nema radnika, mora odbijati poslove, traži uvoz radne snage, ali ne podiže plaću. 

Zaključani u prošlosti
Jednostavnom logikom to je tako, ali kako je vrag uvijek u detaljima, a detalji se kod nas više nego rado zaobilaze, nitko se nije zapitao imaju li to oni preko granice višu bruto ili neto plaću. Ili preciznije, koliko prosječna europska država opterećuje trošak rada raznim davanjima odnosno porezima.  Hrvatski građani u velikoj mjeri ostali su zaključani u razdoblju prije dolaska slobodnog tržišta i rijetko ćemo čuti nekog da svoju plaću računa kroz bruto plaću točnije da govori kako je njegova plaća tolika i tolika, ali eto država mu uzima 40, 30 ili 25 posto. Većina građana Hrvatske svoju plaću računa kroz neto dio smatrajući da onaj dio koji ne vidi na bankovnom računa valjda niti ne zarađuju – i naravno onda očekuju od poslodavca da poveća taj dio koji ima sjeda na popularno zvani "tekući", a ne onaj dio koji stvarno zarade.

Takav način razmišljanja ima i svoju široku društvenu implikaciju – nedostatak odgovornosti i brige za tzv. opće dobro, a u stvari za sve ono što se plaća iz našeg, a ne nečijeg drugog džepa. Može se reći kako to politici više nego odgovara jer dok kod birači ne pitaju na što odlazi naš novac (a to je taj bruto dio) političari će moći voditi državu isključivo kroz niske strasti bez potrebe za odgovornim i malo zahtjevnijim dijalogom.

Svi smo barem jednom u američkim filovima čuli rečenicu koju netko upućuje policajcu, a ona parafrazirano glasi: "Ja vas plaćam". U toj rečenici sadržan je veliki smisao i velika poruka slobodnog tržišta. Naime, sve te spomenute uhljebe, ali i sve državne i lokalne usluge kojima smo zadovoljni i nezadovoljni plaćamo mi, a ne netko drugi. Suprotno uvriježenom mišljenju, ne plaćaju ih naši poslodavci ili političari, plaćamo ih mi i trebamo tražiti da se njima odgovornije upravlja. Ako se to dogodi, kao prvi korak možda i plaće naših stručnjaka budu više od prosječnih plaća njemačkih ili nizozemskih radnika. 

Ne krivimo poslodavce
Jer ako se novac poreznih obveznika prestane koristiti za plaćanje izmišljenih mjesta u raznim agencijama, zavodima i sl. možda u nekom trenutku bruto dio, iako isti, postane kroz neto viši za radnike. Trenutno, uz 25 posto PDV-a i niz loših upravljačkih odluka u državno-birokratskim mastodontima možemo biti sretni da razlika u plaćama i nije veća. Ali trebamo za to prestati kriviti poslodavce i okrenuti se tamo gdje problem leži.  Počnimo smatrati da je bruto iznos ono što zaradimo, pa se onda zapitajmo gdje taj novac koji mi ne vidimo zapravo odlazi.