Da je lijevi centar imao odvažniji program spriječio bi se uspon populista

Autor: Dani Rodrik , 11. travanj 2018. u 22:00

Demokratski orijentirani političari na ekonomske nedaće trebali su reagirati višim porezima za bogate i trošenjem prihoda na siromašnije, ali umjesto poticanja infrastrukturnih ulaganja vlade su provodile politike strogih mjera štednje za građane, dok su velike banke i korporacije spašene.

Zašto demokratski politički sustavi nisu dovoljno rano reagirali na nedaće koje su autokratski populisti s uspjehom iskoristili – nejednakost i ekonomsku tjeskobu, srozavanje percipiranog društvenog statusa, jaz između elita i običnih građana? Da su političke stranke, osobito one lijevog centra, provodile odvažniji program, možda bi uspon nativističkih političkih pokreta desnog krila bio izbjegnut. U principu, veća nejednakost rezultira potražnjom za većom preraspodjelom novca.

Demokratski orijentirani političari trebali bi reagirati nametanjem viših poreza bogatima i trošenjem prihoda na siromašnije. Ta je intuicija formalizirana u dobro poznatom radu iz političke ekonomije čiji su autori Allan Meltzer i Scott Richard: što je veći dohodovni jaz između medijana i prosječnog birača, to su viši porezi i veća je preraspodjela. Ipak, u praksi, demokracije su se kretale u suprotnom smjeru.

Došlo je do smanjenja progresivnosti poreza na dohodak, dok je istovremeno poraslo oslanjanje na regresivne poreze na potrošnju, a porez na dohodak od kapitala pratio je globalnu utrku do dna. Umjesto poticanja infrastrukturnih ulaganja, vlade su provodile politike strogih mjera štednje koje su osobito štetne za niskokvalificirane radnike. Velike banke i korporacije spašene su, što nije slučaj s kućanstvima. U Sjedinjenim Američkim Državama, minimalna plaća nije dostatno prilagođena, što je dopustilo njenu eroziju u realnim vrijednostima.

Rast utjecaja banaka
To je djelomično uzrokovano, barem u SAD-u, činjenicom da se Demokratska stranka priklanja politici identiteta (naglašavajući inkluzivnost po pitanju spola, rase i spolnog opredjeljenja) i ostali socijalno liberalni ciljevi išli su nauštrb osnovnih životnih pitanja dohotka i radnih mjesta. Kao što Robert Kuttner piše u novoj knjizi, jedina stvar koja nedostaje s platforme Hillary Clinton tijekom predsjedničkih izbora održanih 2016. bila je društvena klasa.

Jedno je objašnjenje da su Demokrati (i stranke lijevog centra u Zapadnoj Europi) postali previše opušteni s velikim financijskim entitetima i velikim korporacijama. Kuttner opisuje kako su vođe Demokratske stranke donijele eksplicitnu odluku da se obrate financijskom sektoru nakon pobjede predsjednika Ronalda Reagana na izborima tijekom 1980-ih. Velike banke postale su osobito utjecajne ne samo kroz vlastitu financijsku moć, već također kroz njihovu kontrolu ključnih pozicija kreatora politika u demokratskim administracijama.

Ekonomske politike tijekom 1990-ih mogle su krenuti drugačijim putem da je Bill Clinton više slušao svog tajnika za radne odnose, Roberta Reicha, akademika i zagovornika progresivnih politika, a manje svog tajnika riznice, Roberta Rubina, bivšeg izvršnog direktora u banci Goldman Sachs.

Neuspjeh lijevih ideja
Međutim, vlastiti interesi mogu samo u takvoj mjeri objasniti neuspjeh ljevice. Ideje su igrale barem jednako toliko važnu ulogu. Nakon što su šokovi sa strane ponude tijekom 1970-ih razvrgnuli kejnezijanski konsenzus poslijeratnog razdoblja, a progresivno oporezivanje i europska država blagostanja izašli iz mode, prazninu je popunio tržišni fundamentalizam (također nazvan neoliberalizmom) iste vrste kakvu su zagovarali Reagan i Margaret Thatcher. Činilo se da je novi val također zahvatio maštu elektorata. Umjesto razvijanja vjerodostojne alternative, političari lijevog centra u potpunosti su povjerovali u novu dispoziciju. Clintonovi novi demokrati i nova laburistička stranka Tonyja Blaira postupali su kao navijači za globalizaciju.

Francuski socijalisti neobjašnjivo su postali pobornicima popuštanja kontrole nad međunarodnim kretanjem kapitala. Njihova jedina razlika od desnog krila bili su zaslađivači koje su oni obećali u obliku veće potrošnje na socijalne programe i obrazovanje – što se rijetko ostvarivalo. Francuski ekonomist Thomas Piketty nedavno je dokumentirao zanimljivu preobrazbu u društvenoj bazi stranaka lijevog krila. Do kasnih 1960-ih, siromašni su općenito glasali za lijevo orijentirane stranke, dok su bogati glasali za desnicu. Od tada, stranke lijevog krila sve više privlače dobro obrazovane elite, koje Piketty naziva "Brahmanskom ljevicom" kako bi ih razlikovao od pripadnika "trgovačke" klase koji još uvijek glasaju za stranke desnog krila.

Piketty zagovara stajalište da je ta bifurkacija elita izolirala politički sustav od potražnje za preraspodjelom novca. Brahmanska ljevica nije prijateljski raspoložena prema preraspodjeli, jer ona vjeruje u meritokraciju – u svijet u kojem se trud nagrađuje i u kojemu je vjerojatnije da je nizak dohodak posljedica nedostatka truda nego loše sreće. Ideje o tome kako svijet funkcionira igrale su ulogu i među onima koji ne pripadaju elitama, kroz smanjenje potražnje za preraspodjelom novca. Za razliku od implikacija okvira koji su ponudili Meltzer i Richard, obični američki birači ne doimaju se suviše zainteresiranima za povisivanje najviših graničnih poreznih stopa ili za veće socijalne transfere. Izgleda da to vrijedi čak i kad su svjesni – i zabrinuti uslijed – velikog porasta nejednakosti.

Kada birači ne vjeruju vladi
Taj očigledan paradoks može se objasniti vrlo niskim razinama povjerenja tih birača u sposobnost vlade za hvatanje u koštac s nejednakošću. Jedan je tim ekonomista ustanovio da ispitanici "pripremljeni" referencama na lobiste ili spašavanjem Wall Streeta pokazuju niže razine podrške za politike usmjerene protiv siromaštva. Povjerenje u vladu općenito je u padu u SAD-u nakon 1960-ih, uz nešto uspona i padova.

Postoje slični trendovi također i u brojnim europskim zemljama, osobito u južnoj Europi. To znači da su progresivni političari koji razmatraju o aktivnoj ulozi vlade u preoblikovanju ekonomskih prilika suočeni sa zahtjevnom borbom za pridobivanje elektorata.

Strah od poraza u toj borbi mogao bi objasniti plahost reakcije ljevice. Međutim, lekcija iz nedavno provedenih studija je da vjerovanja o onome što vlada može i što bi trebala učiniti nisu nepromjenjiva. Ona su podložna uvjeravanju, iskustvu i promjenjivim okolnostima. To u istoj mjeri vrijedi za elite kao i za one koji nisu njihovi pripadnici. No, progresivnoj ljevici koja je sposobna suprotstaviti se nativističkim politikama bit će uz dobru politiku neophodna i dobra priča koju će ispričati.

© Project Syndicate, 2018.

Komentirajte prvi

New Report

Close