Cinični birači misle da nemaju ništa za izgubiti i biraju između ‘lošeg’ i ‘lošijeg’

Autor: Slawomir Sierakowski , 22. srpanj 2019. u 22:00

Birači kojima nije važno to što će populisti poput američkog predsjednika Donalda Trumpa ili mađarskog premijera Viktora Orbána iznenada promijeniti njihovu utvrđenu poziciju nisu slijepi obožavatelji moći. Oni su samo zagovornici vlastitih posebnih interesa.

Svi znamo da su političari prepredeni i cinični, ali može li se to isto u ovom trenutku reći i za elektorat? Velik broj onih koji su glasali za američkog predsjednika Donalda Trumpa učinili su to znajući da je on okorjeli lažov koji ima sumnjive veze s Rusijom, isto kao što obični pripadnici Konzervativaca u Ujedinjenom Kraljevstvu znaju da je Boris Johnson uz pomoć laži i prijevara zasjeo na vrh britanske politike.

U Poljskoj nije tajna da vladajuća stranka Pravo i pravda puni vladajuće institucije sa svojim lakejima, zloupotrebljavajući javne medije, nagrađujući stare prijatelje i narušavajući neovisnost sudova. Unatoč tome, stranka Pravo i pravda potukla je poljske opozicijske stranke na izborima za Europski parlament održanim u svibnju. Činjenica da su Poljaci, Britanci i Amerikanci uveli vlade koje su "moralno bankrotirale" simptomatična je za ono što je njemački filozof Peter Sloterdijk opisao početkom 1980-ih kao "cinički um".

Sloterdijk je tvrdio da su, u nedostatku uvelike rasprostranjenih priča o napretku, zapadnjačke elite upile lekcije Prosvjetiteljstva, ali su ih primijenile u službi uskog samointeresa umjesto za opće dobro. Socijalni problemi poput ropstva, siromaštva i nejednakosti nisu se više mogli pripisati samo ljudskom neznanju, a ipak je prosvijetljenim ljudima nedostajala odlučnost za njihovo rješavanje. Kao što je rekao Slavoj Žižek, današnja ideologija ne funkcionira na način "oni to ne znaju, ali ipak to čine", već "oni to znaju, ali svejedno to čine".

Prema Sloterdijkovom mišljenu, taj je cinizam započeo s elitom. Trenutačno se svi ponašamo poput prosvijetljenih egoista. Iako znamo kako se boriti s nejednakošću, ona je još uvijek u porastu. Autoritarizam (bilo na ruskoj ili kineskoj strani) učinkovitije od demokracije izlazi na kraj sa siromaštvom. Ratovi ili izbjegličke krize ne izazivaju velike pomake u bogatim društvima.

Velike ideje koje obećavaju značajne društvene promjene, bilo u socijalnoj demokraciji ili kršćanskoj demokraciji, imaju odjeka samo među pripadnicima starije generacije. Birači kojima nije važno to što će populisti poput Trumpa i mađarskog premijera Viktora Orbána iznenada promijeniti njihovu utvrđenu poziciju nisu slijepi obožavatelji moći. Oni su samo zagovornici vlastitih posebnih interesa.

Gubitak vjere u napredak
 Ako smanjenje emisija stakleničkih plinova znači zatvaranje rudnika ugljena i elektrana na ugljen, oni s interesom za sektor ugljena neće podržati klimatsku politiku, kao što niti oni u bogatijim oblastima nisu zabrinuti za rudare koji su postali tehnološkim viškom. U Europi se čini da podjela koja nastaje između Zelenih i populista odražava novu post-ideološku os. S obje strane podjele, birači se trenutačno ponašaju poput političkih operativaca, naglašavajući određene teme i istovremeno studiozno izbjegavajući ostale. Oni su internalizirali stranački program (koji je često kolaž prethodnih ljevičarskih i desničarskih politika) te ga zatim ponavljaju u fokusnim skupinama, na društvenim mrežama i za stolom za vrijeme obroka.

Političke stranke više ne predstavljaju birače; umjesto toga, birači predstavljaju stranke, ponekad čak i prije njihovog pojavljivanja, kao što su to pokazali prosvjedi "žutih prsluka". Trumpovo predsjedanje, debakl Brexita u Ujedinjenom Kraljevstvu te uspon stranke Pravo i pravda i Orbána nagovještaju rasprostranjeni gubitak vjere u napredak. Istočnoeuropska vizija napretka dugo je bila sinonim za tranziciju iz komunizma u kapitalizam, ali tri desetljeća stezanja remena i čekanja boljeg sutra uzeli su velik danak po pitanju povjerenja ljudi u liberalnu demokraciju.

Populizam apelira na birače svojim obećanjem neke vrste kopernikanske revolucije, poništavanjem stezanja remena, kao i prevladavajućim pretpostavkama iz prošlosti. Nedugo nakon pobjede stranke Pravo i pravda na izborima za Europski parlament, na kojima je dobila 45,5% glasova, internetski novinski servis Oko.press postavio je pitanje Poljacima: "Udovoljava li sadašnja vlada pod vodstvom stranke Pravo i pravda interesima vlastite stranke više nego što su to činile Građanska platforma – Poljska seljačka stranka koje su prethodno bile na vlasti?" Ukupno 68% ispitanika odgovorilo je da, a samo 24% reklo ih je da stranka Pravo i pravda manje usmjerena na vlastite interese od svojih prethodnika. 

Više vole nepoštene
Čak i među biračima koji su glasali za Pravo i pravdu, 38% ih je priznalo da je državni aparat u većoj mjeri ispolitiziran nego što je to bio slučaj dok je na vlasti bila Građanska platforma i Poljska seljačka stranka. Kad su ih pitali čini li sadašnja vlada pod vodstvom stranke Pravo i pravda više za osobnu financijsku dobit vlastitih dužnosnika nego prethodne vlade pod vodstvom Građanske platforme i Poljske seljačke stranke, 58% držalo je da su Građanska platforma i Poljska seljačka stranka bile poštenije. Međutim, u fokusnim skupinama poljskih birača, konzistentno se mogu čuti stvari poput: "Znam da stranka Pravo i pravda nije osobito poštena, ali oni paze na ljude; oni kradu i izbacuju spinove, ali barem dijele".

Drugim riječima, ti birači podržavaju stranku Pravo i pravda unatoč njenim očiglednim nedostacima jer ne vjeruju da si mogu priuštiti svrgavanje stranke koja usmjerava gotovinu i ostale socijalne transfere u njihovom smjeru. Teorija izgleda, bihevioralno-ekonomski model čiji su pioniri bili nobelovci Daniel Kahneman i Amos Tversky, predviđa da će ljudi u manjoj mjeri izbjegavati rizik ako im se predstave samo loše opcije. Naš izračun ne ovisi samo o onome što možemo dobiti ili izgubiti u apsolutnim vrijednostima, već o našoj trenutačnoj situaciji i očekivanjima.

Kad netko tko očekuje visoku isplatu dobije manje od očekivanog, osjećat će razočaranje, a ne zadovoljstvo da je uopće nešto dobio. Takva heuristika pokazuje kako se birači vežu za političare kao što su Trump ili vođa stranke Pravo i pravda Jarosław Kaczyński. Poljski, britanski i američki birači napravili su političke izbore za koje znaju da su riskantni jer misle da nemaju ništa za izgubiti i njihove opcije su između "lošeg" i "lošijeg". Podržavanje uzvišenih ideala kao što je liberalna demokracija, ustavni poredak i sloboda tiska doima se poput luksuza koji si ne mogu priuštiti.

Oni nisu spremni žrtvovati materijalnu korist za apstraktna načela. Tko ih može kriviti? Zapadnjačke multinacionalne korporacije koje posluju u Rusiji, Kini i drugdje godinama žrtvuju liberalne ideale u ime profita. Kao što je Sloterdijk primijetio prije gotovo 40 godina, cinički se um prelijeva odozgo prema dolje. Kad bi barem to isto vrijedilo za bogatstvo, tada bi povijest možda ispala prilično drugačijom.

© Project Syndicate 2019.

Komentirajte prvi

New Report

Close