Dok je zatvaranje deficita uvijek u top pet pitanja u Banskim dvorima, deficitom se bave i briselski birokrati. Je li dug uvijek deficit i ako jest, zaslužuju li novci potrošeni na ozbiljnu reformu imati bolji tretman od onih uludo potrošenih? Ili je potrošeno u konačnici prošlo vrijeme pa stvari treba nazvati pravim imenom?

Debatu je pokrenuo dio istočnoeuropskih zemalja na čelu s Poljskom zatraživši od Bruxellesa da novac utrošen na mirovinske reforme ne trpa automatski u deficit. Trošak je neosporan, ali je danas potrošen da bi mirovinski sustavi kroz desetljeće-dva bili održivi. Postoji tek maleni problem: do trenutka dok bi se mirovine otkačile od parazitiranja na proračunu potrebne su milijarde kuna (i eura) pa, uz mrko briselsko gledanje na deficite, političari unedogled prolongiraju reforme. Za EU to znači poprilici ovo: zemlje u red dovode pokazatelje javnog duga, ali problem eskalira i kroz 20 godina postaje problem cijele Unije. Zato (na užas ekonomista) EU birokracija pristaje na igru kojoj je krajnji cilj deficit preimenovati, sve kako bi političari odahnuli i prionuli na reforme. Ostaje debatirati koliko je scenarij realan, a koliko tek želja i igra bez pobjednika? Relaksirani političar je (fiskalno) neodgovoran političar. Čemu se zamarati budućim biračima koji nose pelene, kad se približavaju izbori?