Charles Wyplosz

Charles Wyplosz

Profesor ekonomije na Diplomskom Institutu za međunarodne studije, direktor Međunarodnog centra za novac i bankarske studije i politički direktor Centra za istraživanje ekonomske politike.

Blijedi li sjaj Macronovog uspjeha?

Obećana reforma tržišta rada već je dobrano u tijeku i mogla bi biti usvojena već u rujnu, ali makroekonomski program Macronove administracije, kako ga je artikulirao premijer Philippe, predstavlja ozbiljno razočaranje.

Emmanuel Macron je u pobjedničkom zamahu. U razdoblju od godine dana prešao je put od političkog autsajdera, bez ikakve podrške establišmenta, do predsjednika Francuske i vođe novooformljene političke stranke s dojmljivom parlamentarnom većinom. Može li on održati taj tempo?

Macron duguje svoj trenutni uspjeh ne samo sreći, već i svojoj sposobnosti da se odupre bilo kakvoj neprilici s kojom se susretne. On je uspio dati biračima koji su osjećali nepovjerenje prema političkom establišmentu privlačnu opciju koja nije nalagala pomak prema krajnostima, bilo u desno ili lijevo. Počeli su ga smatrati pametnim disruptorom disruptivnih populista.

Macronov ekonomski program bio je osobito domišljat, jer je uspio na besprijekoran način reagirati na više od jednog desetljeća analiza boljki od kojih pati francusko gospodarstvo. On se posvetio oslobađanju tržišta rada od stagnacije i smanjenju prekomjernog poreznog opterećenja koje guši poduzetništvo. Također se obvezao da će smanjiti nezgrapnu francusku državu, koja trenutno troši 57% BDP-a na godišnjoj razini, smanjenjem ogromne regulative i racionalizacijom zastarjelog sustava socijalne skrbi.

Nakon pobjede na izborima, Macron se brinuo za svoju reputaciju kao za svjež zrak, gradeći vladu sastavljenu od mladih ljudi iz svih životnih sfera – možda neiskusnih, ali pametnih i punih entuzijazma. Oni koji su se dugo žalili radi francuskog gospodarskog pada nisu mogli vjerovati utjelovljenju čuda pred vlastitim očima. Međutim, velika očekivanja mogu najaviti veliko razočaranje. Prvi signali koje odašilje Macronova administracija uznemirujući su. Dok je obećana reforma tržišta rada već dobrano u tijeku i mogla bi biti usvojena već u rujnu, makroekonomski program Macronove administracije, kako ga je artikulirao premijer Édouard Philippe, predstavlja ozbiljno razočaranje.    

Pitanje kredibiliteta

Philippe je najavio da namjerava srezati javnu potrošnju za samo tri postotka BDP-a tijekom razdoblja od pet godina. On je odgodio nekoliko pametnih poreznih rezova usmjerenih na poticanje rasta, neke od njih do kraja tekućeg Macronovog mandata 2022. godine. Nekoliko dana kasnije, Macron je promijenio taktiku i malo ubrzao neke od tih rezova. Unatoč tome, on namjerava provesti povećanje opće stope poreza 2018. godine koje je bilo predstavljeno kao djelomična kompenzacija za rezove. U obranu takvog pristupa, Philippe citira službeni entitet za praćenje nacionalnih računa, Revizorski sud (Cour des Comptes), koji je izvijestio o ozbiljnim prekoračenjima proračuna 2017. godine – kao posljedica neiskrenih izbornih obećanja koje je dao predsjednik na odlasku – François Hollande. Novo-pridošlice moraju stoga ponovno spustiti deficit na 3% BDP-a, kao što je prošle godine bilo obećano francuskim europskim partnerima. To je, kako inzistira Philippe, pitanje kredibiliteta. No, ugađanje knjigovođama i računovođama u Bruxellesu ili Berlinu prijetnja je koja narušava početni gospodarski oporavak Francuske te, zauzvrat, podršku novom predsjedniku te zemlje, u trenutku u kojem važne i katkad nepopularne reforme moraju biti usvojene. (U ovom trenutku, per capita BDP samo neznatno premašuje razinu na kojoj se nalazio prije krize, dok je spori pad nezaposlenosti započeo tek prošle godine.) Europski vođe vjerojatno bi preferirali neznatni pad deficita nad gubitkom javne potpore francuskom proeuropskom predsjedniku, pod uvjetom da javna potrošnja bude smanjena. Macron mora shvatiti sve to. Zašto stoga poduzima takav makroekonomski rizik? Također, što je možda od još veće važnosti, nagoviješta li to kako će izgledati ostatak njegovog mandata?

Najpozitivnije tumačenje je da se je Macron odlučio usredotočiti na duboke i hrabre reforme, dok istovremeno pristupa makroekonomskim pitanjima s oprezom, što je veoma nalik njegovim prethodnicima, Nicolasu Sarkozyju i Hollandu. Oboje su isprva odbacili stroge mjere štednje, da bi ih naposljetku usvojili. Međutim, Sarkozy i Hollande bili su suočeni s vrtoglavim padom vlastitog rejtinga javnog mnijenja nakon usvajanja strogih mjera štednje. Misli li Macron da će se njegovo sretno razdoblje nastaviti, recimo, snažnijim gospodarskim oporavkom od onoga što se trenutno predviđa? Ili on jednostavno vjeruje da se nalazi u povoljnijoj poziciji od svojih prethodnika vezano uz preživljavanje razočaravajućih ishoda po pitanju rasta i nezaposlenosti? Drugim riječima, pokreće li Macrona vjera ili oholost?

Tumačenje Macronovog načina donošenja odluka, koje najviše uznemiruje, jest da se on već nalazi u zamci vlastite administracije. Najviši francuski dužnosnici poput onih koje je on okupio tradicionalno posjeduju sljedeće dvije karakteristike: suviše su oprezni i imaju loš uvid u makroekonomsku strategiju.

S obzirom na to, čini se vjerojatno da će mnogi u Macronovoj administraciji shvatiti europske sporazume vrlo ozbiljno, čak suviše ozbiljno i ideja o energičnim rezovima potrošnje bit će im odbojna, jer je njihova moć povezana s veličinom novčanika koji oni kontroliraju. Ako je to točno, francuska vlada ostat će neuravnotežena, s težištem pri vrhu, dok će porezno opterećenje i nadalje izazivati gušenje.

Tko on zapravo jest?

No, tu je i treća mogućnost: Macron vjeruje da u cilju promicanja vlastite vizije Europske unije, on mora djelovati besprijekorno na europskoj pozornici, u skladu s najstrožim njemačkim standardima. Takav bi pristup bio razuman kad bi Macron doista imao novu viziju za EU. Tijekom izborne kampanje, on je uglavnom samo preradio tradicionalno francusko stajalište: zajednička europska vlada i financijski ministar na razini eurozone s odvojenim proračunom za financiranje javnih ulaganja.

Većina ostalih zemalja Europske unije već je odbacila tu viziju i mnoge od njih vjeruju da se niti sama Francuska ne bi složila s prijenosom suvereniteta koji bi takve reforme podrazumijevale. U svakom slučaju, EU se ne nalazi u poziciji u kojoj bi mogla raspravljati o tako radikalnim koracima, jer njen najveći prioritet još uvijek mora biti kako popraviti ono što ne funkcionira: polu dovršenu bankarsku uniju, nefunkcionalni Pakt o stabilnosti i rastu, prekomjernu regulativu i praznu imigracijsku politiku.

Macronov brzi uspon odražava njegovu sposobnost da kaže pravu stvar u pravim okolnostima. No, to također znači da se Macron uselio u Elizejsku palaču, a da nije pokazao tko on zapravo jest. Treba se nadati da će se on pokazati čovjekom koji se nazire u dobro osmišljenom ekonomskom programu koji je predstavio u svojoj kampanji, a ne onim koji se ocrtava u makroekonomskim politikama nakon njegovog stupanja na vlast.

*Charles Wyplosz je profesor ekonomije na Diplomskom Institutu za međunarodne studije, direktor Međunarodnog centra za novac i bankarske studije i politički direktor Centra za istraživanje ekonomske politike.     

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!