Kako se moglo i očekivati, Vlada je u treće saborsko čitanje uputila Zakon o turističkom zemljištu koji se od predhodnih verzija razlikuje tek po nekim kozmetičkim detaljima, ali većina rješenja koju je u proteklih nekoliko mjeseci predlagala turistička struka nije ušla u konačan Vladin prijedlog. Zakon je i dalje nedorečen, glavna pitanja prepušta pravilnicima, a neka ni ne spominje pa otvara put samovolji, paušalnim odlukama i šerifovanju.

Za početak, u Zakonu nema ni spomena o visini koncesije ili barem maksimalnom mogućem iznosu, kriterijima za određivanje tog iznosa, o tome tko će i na temelju čega taj iznos odrediti… Stvar bi se valjda trebala definirati pravilnikom, uredbom, čime li? Zašto Zakon nije to definirao, pa da zastupnici koji bi ga trebali sada izglasati znaju za što dižu ili ne dižu ruku? Hoće li se cijena formirati prema metru kvadratnom u odnosu na prihod, ili će pak biti važna kategorizacija, odnosno poticanje veće kvalitete usluge na navedenom zemljištu? To je i više nego važno u budućoj strategiji razvoja turizma. Nije posve jasno ni što će se poticati, odnosno potpomagati u Fondu za razvoj turizma koji će se puniti novcem od koncesija, pa ni što točno sa svojim dijelom novca treba raditi lokalna uprava. Važna pitanja bez odgovora predstavljaju mnogo više od dugoročne poslovne neizvjesnosti kompanijama koje bi trebale plaćati koncesiju. Nadalje, vrlo je diskutabilno uvođenje obvezatne suvlasničke zajednice koju Zakon uvodi kada su u pitanju kampovi, inače potencijalno vrlo profitabilan biznis u Hrvatskoj, pogotovo s povećanjem mogućnosti ulaganja u dodatne sadržaje. Zakon, naime, otvara mogućnost da država u bilo kojem trenutku i zbog bilo kakvog razloga odluči razvrgnuti suvlasničku zajednicu i isplatiti turističku tvrtku s kojom dijeli vlasništvo, te postane vlasnik kampa. Zvuči gotovo kao nacionalizacija, pogotovo uz sintagmu o “interesu za Republiku Hrvatsku”, koja se provlači kroz tekst Zakona. To gotovo da opravdava strah kompanija da će im država jednog dana nasilno otkupiti dio kampa i prodati ga nekom trećem za malo više novca. Iako se turistička branša zasad pravi da nije ni primijetila novosti na Markovu trgu, sasvim sigurno neće ostati prekriženih ruku i dozvoliti da ovakav zakon uđe u primjenu. Industriji koja je u “dobroj” 2008. godini ostvarila 800 kuna milijuna gubitka itekako je važno kamo će možda već ove jeseni usmjeravati svoj novac, te što će se u sljedećih desetak godina događati s imovinom u koju planira ulagati. Dakle, očekuje se nastavak sapunice, i dalje s nepoznatim ishodom.