Bi li produktivnost tvrtke porasla kada bi se smanjio broj zaposlenih u rukovodstvu?

Autor: Adair Turner , 20. kolovoz 2018. u 22:00

David Graeber s London School of Economics tvrdi da se čak 30% sveukupnog rada obavlja na besmislenim poslovima, koji su nepotrebni za proizvodnju doista vrijedne robe i usluga, ali se pojavljuju uslijed tržišnog natjecanja vezano uz dohodak i status.

Diljem globalnog gospodarstva čini se da postoji ogroman potencijal za automatizaciju. Adidasova automatizirana tvornica "Speedfactory" u Bavarskoj zaposlit će 160 radnika za proizvodnju 500.000 pari cipela na godišnjoj razini, čija stopa produktivnosti preko pet puta premašuje stopu produktivnosti u današnjim tipičnim tvornicama. Britanski maloprodajni konzorcij procjenjuje da bi broj radnih mjesta u maloprodaju mogao pasti s 3 milijuna na 2,1 milijun unutar jednog desetljeća, gdje će samo mali udio biti zamijenjen novim radnim mjestima u online maloprodaji.

Brojne tvrtke, pružatelji financijskih usluga, vide potencijal u smanjenju broja radnih mjesta u obradi podataka na svega malu frakciju trenutnih razina. Pa ipak, unatoč svemu tome, izmjereno je usporavanje rasta produktivnosti diljem razvijenih gospodarstava. Jedno moguće objašnjenje, kojeg je nedavno razmotrio Andrew Haldane, glavni ekonomist Bank of England, jest da, dok neke tvrtke ubrzano hitaju za novim prilikama, ostale to čine polagano, što dovodi do široke disperzije produktivnosti čak i unutar istog sektora. Međutim, sama disperzija ne može objasniti usporavanje rasta produktivnosti: to bi izisikivalo povećanje stupnja disperzije.

Poticajni poslovi – za neke
Ipak, usredotočenost na načine na koje se tehnologija primjenjuje na postojećim radnim mjestima bila bi traženje uzroka na pogrešnom mjestu, jer bi se ključ paradoksa produktivnosti mogao zapravo naći u djelatnostima u koje se raseljeni radnici premiještaju. David Graeber s London School of Economics tvrdi da se čak 30% sveukupnog rada obavlja na besmislenim poslovima, koji su nepotrebni za proizvodnju doista vrijedne robe i usluga, ali se pojavljuju uslijed tržišnog natjecanja vezano uz dohodak i status.

Graeber na koristan način sagledava svijet iz perspektive antropologa, a ne kao ekonomist. No, izraz besmisleni poslovi (bullshit jobs) i njegova usredotočenost na demotivirane radnike koji rade besmislene poslove mogla bi skrenuti pažnju s ključnog čimbenika u razvoju stvari: pojedini radnici mogli bi smatrati vrijednim i poticajnim brojne poslove koji ne mogu agregatno doprinijeti svekolikoj dobrobiti.

Pretpostavite, primjerice, da vam je uistinu strastveno stalo do postizanja ciljeva određene dobrotvorne organizacije, da imate dar za prikupljanje sredstava te da ste s uspjehom povećali udio raspoloživih donacija za tu dobrotvornu organizaciju. Vjerojatno biste se osjećali motivirano i dobro, čak i ako ste samo odvratili ulaganje novca u drugu dobrotvornu organizaciju za koju se s jednakom količinom strasti zalagao netko drugi s jednakom motivacijom za prikupljanje sredstava.

Kako uništiti suparnike
Stoga, ključno gospodarsko pitanje nije jesu li pojedini poslovi besmisleni, već obnašaju li oni u sve većoj mjeri funkciju distribucije nulte sume, u kojoj ulaganje sve veće razine vještina, truda i tehnologije ne može povećati ljudsko blagostanje, obzirom na razinu vještina, truda i tehnologije upotrebljenih na drugoj strani u tržišnom natjecanju.

Brojna radna mjesta spadaju u tu kategoriju: kibernetički kriminalci i stručnjaci za kibernetičku sigurnost koje zapošljavaju tvrtke kako bi suzbile njihove napade; pravnici; većina poslova u trgovanju na financijskom tržištu te upravljanju imovinom; radna mjesta vezana uz računovodstvo poreza i dužnosnici koji se bave prihodima; radna mjesta u oglašavanju i marketingu čiji je cilj razviti brand X nauštrb branda Y; organizatori kampanja suparničkih politika i skupina za strateško promišljanje; čak i nastavnici koji nastoje osigurati da njihovi učenici dobiju više relativne ocjene na kojima se temelji budući uspjeh.

Izmjeriti koji je udio svih gospodarskih aktivnosti nulte sume samo je po sebi težak zadatak. Brojna radna mjesta istovremeno uključuju kreativne i isključivo distributivne aktivnosti. Aktivnosti nulte sume mogu se pronaći u svim sektorima; proizvodne tvrtke mogu zapošljavati računovođe zadužene za porez u cilju minimaliziranja obveza i najviše čelnike usmjerene na financijski inženjering. No, dostupni podaci nagoviještaju da je došlo do značajnog porasta aktivnosti nulte sume.

Kao što Gary Hamel i Michele Zanini ističu u nedavno objavljenom članku u časopisu Harvard Business Review, oko 17,6% svih radnih mjesta u SAD-u koji primaju 30% svih naknada nalazi se u funkcijama "rukovođenja i administracije" u kojima postoji velika vjerojatnost da uključuju znatnu količinu aktivnosti nulte sume. U međuvremenu, zaposlenost u tvrtkama pružateljima financijskih i "poslovnih usluga" zabilježila je rast s 15% na 18% na svim radnim mjestima u SAD-u u posljednjih 20 godina te s 20% na 24% po pitanju izmjerenog outputa. 

Dvojbe automatizacije
Hamel i Zanini zastupaju stajalište da, kad bismo samo mogli ukinuti nepotrebna radna mjesta u rukovodstvu, produktivnost bi mogla zabilježiti uzlet. Međutim, porast aktivnosti nulte sume mogla bi biti inherentnija nego što oni vjeruju. Dok nas tehnološki napredak čini sve bogatijima vezano uz osnovnu robu i usluge – bilo da se radi o automobilima ili kućanskim uređajima, obrocima u restoranima ili pozivima putem mobilnog telefona – moglo bi biti neizbježno da veći udio ljudskih aktivnosti bude posvećen tržišnom natjecanju nulte sume za raspoloživi dohodak i imovinu.

Usporedno s porastom naše sposobnosti proizvodnje kvalitetnije robe s manje ljudstva, moglo bi doći do sve češćeg pronalaženja vrijednosti u subjektivnim brendovima te će racionalne tvrtke posvetiti resurse aktivnostima kao što je analiza tržišta, financijski inženjering i porezno planiranje. Naposljetku bi gotovo cjelokupni ljudski rad mogao biti posvećen aktivnostima nulte sume.

Bez obzira na to hoće li roboti ikad postići inteligenciju na razini ljudske, korisno je razmotriti kako bi izgledalo neko gospodarstvo kad bismo mogli automatizirati gotovo sva radna mjesta neophodna za proizvodnju robe i usluga koje iziskuje ljudsko blagostanje. Postoje dvije mogućnosti: jedna je dramatično povećanje slobodnog vremena; druga je da bi sve više posla moglo biti posvećeno tržišnom natjecanju nulte sume. Obzirom na trenutne spoznaje o ljudskoj prirodi, izgleda vjerojatno da će druga mogućnost igrati značajnu ulogu.

© Project Syndicate, 2018.

Komentirajte prvi

New Report

Close