Automatizacija ipak ne donosi i veći rast produktivnosti

Autor: Michael Spence , 07. rujan 2015. u 22:00

Nažalost, za napredna gospodarstva poboljšanje u dodanoj vrijednosti per capita u utrživom sektoru nije bilo dostatno za prevladavanje učinka premiještanja radne snage iz proizvodnih poslova na neutržive uslužne poslove.

Čini se da bi radna snaga neke tvrtke koja ulaže u automatizaciju – unatoč činjenici da je možda uslijed toga bila reducirana – istovremeno trebala biti i produktivnijom. Zašto onda statististike pokazuju drugačiju priču?  U naprednim gospodarstvima, u kojima brojni sektori raspolažu i novcem i voljom za ulaganjem u automatizaciju, zabilježen je nizak rast produktivnosti izmjeren dodanom vrijednosti po zaposleniku ili satima rada tijekom posljednjih petnaestak godina.

U godinama nakon globalne financijske krize 2008., ukupan gospodarski rast u tim zemljama također je bio slab – u prosjeku je iznosio sano 4% ili još manje. Jedno objašnjenje je da su napredna gospodarstva upala u prevelike dugove i bilo im je potrebno razduživanje, što je pridonijelo shemi nedovoljne razine ulaganja u javnom sektoru, kao i deprimantnoj potrošnji i privatnim ulaganjima. Ali razduživanje je privremeni postupak, i on ne može ograničiti rast na neodređeno vrijeme.

Ukupan gospodarski rast dugoročno ovisi o rastu radne snage i njene produktivnosti. Stoga se političari i ekonomisti podjednako bave istim pitanjem: je li usporavanje produktivnosti trajno stanje i prepreka rastu ili tranzicijski fenomen? Nema jednostavnog odgovora na to pitanje – ponajprije uslijed širokog raspona čimbenika koji doprinose tom trendu. Uz nedostatnu razinu ulaganja u javnom sektoru, tu je i monetarna politika koja je, bez obzira na svoj doprinos i troškove, usmjerila korporativnu uporabu gotovine na kupnju vlastitih dionica, dok su realne investicije ostale obuzdane. 

Silazni trendovi
U međuvremenu, informacijska tehnologija i digitalne mreže automatizirale su širok raspon administrativnih i manualnih poslova. Moglo se očekivati da će ta tranzicija, za koju je u SAD-u prekretnica bila 2000. godina, uzrokovati nezaposlenost dok se ne prilagodi gospodarstvo, te da će biti popraćena rastom produktivnosti. Međutim, tijekom godina koje su prethodile krizi 2008. godine, podaci u Americi pokazali su da je produktivnost pokazivala silazne trendove; te da sve do same krize, nezaposlenost nije značajno porasla. Drugo objašnjenje je da je zaposlenost u godinama koje su prethodile krizi bila poduprta potražnjom potaknutom kreditima.

Tek su uslijed pucanja "kreditnog balona" – koje je potaknulo naglu, a ne postepenu prilagodbu vještina i ljudskog kapitala – do koje bi bilo došlo u normalnijim vremenima – milijuni radnika odjednom postali nezaposlenim. Podrazumijeva se da ekonomska logika koja je izjednačila automatizaciju s povećanom produktivnošću nije bila poništena; njena potvrda samo je bila odgođena. Ali složeno pitanje produktivnosti nadilazi krizu iz 2008. godine. Tijekom dva desetljeća koja su prethodila krizi, sektor američkog gospodarstva koji proizvodi međunarodno utrživu robu i usluge – na koje otpada jedna trećina sveukupnog outputa – nije uspio postići nikakav porast zapošljavanja, iako je postizao rast brži od neutrživog sektora po pitanju dodane vrijednosti.

Većina izgubljenih radnih mjesta u utrživom sektoru bila je u proizvodnim industrijama, osobito nakon 2000. godine. Iako je dio gubitka možda bio posljedica poboljšanja produktivnosti uslijed informacijske tehnologije i digitalizacije, dio se dogodio kao posljedica činjenice da su tvrtke premiještale segmente svojih lanaca opskrbe u druge dijelove globalnog gospodarstva, osobito u Kinu. Za razliku od toga, američki neutrživi sektor – na koji otpada dvije trećine gospodarstva – zabilježio je ogromna povećanja u zapošljavanju u godinama koje su prethodile 2008.

No, ta radna mjesta – često u domaćim uslužnim djelatnostima – obično su generirala nižu dodanu vrijednost od poslova u proizvodnji koji su nestali. To je djelomično stoga što se utrživi sektor kretao prema zaposlenicima s visokim razinama vještina i obrazovanja. U tom smislu, produktivnost u utrživom sektoru doživjela je rast, iako su strukturne promjene u globalnom gospodarstvu bile jednako važne kao i učinkovitost radnika koja se kontinuirano poboljšavala uslijed opetovanog ponavljanja istih radnji.

Premještanje radne snage
Nažalost za napredna gospodarstva poboljšanje u dodanoj vrijednosti per capita u utrživom sektoru nije bilo dostatno za prevladavanje učinka premiještanja radne snage iz proizvodnih poslova na neutržive uslužne poslove čiji je velik broj postojao samo uslijed domaće potražnje potaknute kreditima u zlatnim danima koji su prethodili 2008. godini. To je bio razlog suzdržanih ukupnih poboljšanja produktivnosti. U međuvremenu, dok su zemlje u razvoju postajale sve bogatije, i one su počele ulagati u tehnologiju kako bi se nosile s rastom troškova radne snage. Posljedično, možda je već postignuta visoka razina globalne produktivnosti i rasta BDP-a.

Organizacijsko načelo globalnih lanaca opskrbe tijekom većeg dijela posljeratnog razdoblja bio je premiještanje proizvodnje prema jeftinim bankama radne snage, jer se radna snaga smatra najmanje mobilnim od svih gospodarskih čimbenika. To će i nadalje ostati tako vezano uz usluge s visokom dodanom vrijednošću koje prkose automatizaciji. No kod kapitalno intenzivnih tehnologija organizacijsko načelo doživjet će promjene: proizvodnja će se premjestiti prema krajnjim tržištima, koja će se sve više nalaziti ne samo u naprednim zemljama, već i u gospodarstvima u nastajanju, uslijed širenja njihove srednje klase. Martin Baily i James Manyika nedavno su istaknuli da smo taj film već gledali. Tijekom 1980-ih godina, Robert Solow i Stephen Roach odvojeno su zastupali stajalište da ulaganja u IT ne pokazuju utjecaj na gospodarstvo.

Tada je internet postao općenito raspoloživ, tvrtke su reorganizirale sebe i svoje globalne lance opskrbe i produktivnost se ubrzala. Dot-com balon iz kasnih 1990-ih bio je kriva procjena tajminga, a ne razmjera digitalne revolucije. Također, Manyika i Baily tvrde da je potrebno nekoliko godina da bi se "Internet stvari" o kojemu se toliko raspravlja prikazao u agregatnim podacima o produktivnosti. Organizacije, tvrtke i ljudi moraju se prilagoditi promjenama u gospodarskoj strukturi potaknutih tehnologijom. Takve će tranzicije biti dugotrajne, nagrađujući neke i istovremeno namečući teške prilagodbe drugima, a njihov učinak na produktivnost neće biti vidljiv u agregatnim podacima još neko vrijeme. Ali oni koji se pokrenu među prvima vjerojatno će uživati u najvećim dobrobitima.

Project Syndicate, 2015.

Komentirajte prvi

New Report

Close