Piše: Marijana Mešić; direktorica tvrtke Finars rješenja d.o.o. , specijalizirane za optimizaciju i snižavanje troškova poslovanja

Ovo je apsurdna priča i konkretan slučaj iz Zagreba koji vas bez ikakve dublje analize može dovesti u stanje zbunjenosti jer postavlja pitanje ovlasti, odgovornosti i zakonitosti postupanja javnih poduzeća i drugih aktera koje je na scenu još davnih dana uveo Zakon o vlasništvu, ali bez ikakvih daljnjih mehanizama kontrole provođenja samog slova Zakona. Radi se o apsurdnim situacijama u kojima kao vlasnik nekretnine dođete u situaciju da nemate nikakva prava i ovlasti koje vam spomenuti Zakon, barem na papiru stavlja na raspolaganje.  Čini se kako vlasništvo u Hrvatskoj funkcionira savršeno jedino u onom djelu gdje su vlasnici definirani kao adresat za  obračun, dostavu i plaćanje svih računa u svezi s njihovom nekretninom.

Malo tko od nas u trenutku kada kupuje stan u stambenoj zgradi razmišlja o zgradi kao zajednici unutar koje stanuju ljudi koji se zovu suvlasnici i kojom upravlja osoba koja se zove predstavnik stanara. Smatramo kako je naš stan područje našeg vlasništva i povlačimo granicu od ostatka stambenih kvadrata izvan kojih se nalazi naša stambena jedinica. Osim što stječemo nekretninu, stječemo i sve obveze poput plaćanja zajedničke pričuve, zajedničkog udjela u potrošnji vode, plaćanja stubišne rasvjete i sl. Sve je savršeno dok uredno podmirujete sve obveze koje vas kao vlasnika terete i dok nigdje ne curi krov ili ne propušta balkon.
Međutim, već sa prvom rupom u tom vašem prostoru, koja je nastala djelovanjem kiše, snijega, vjetra i godina trošenja, shvatite da sve funkcionira jedino do onog trenutka kada vaša obveza nakon godina i godina plaćanja u zajedničku pričuvu zgrade ne postane potraživanje za sanaciju na koje imate pravo.

Činjenica da je vaš sugovornik s druge strane predstavnik stanara, osoba koja  radi navodnih psihičkih problema nije bila sposobna voziti autobus u zagrebačkom ZET-u pa je uz svesrdnu pomoć liječnika, specijaliziranog za prijevremena umirovljenja, smještena u invalidsku mirovinu, nimalo ne pomaže.  Međutim, ta činjenica nije apsolutno nikakva zapreka da bi spomenuta osoba unatoč navedenoj dijagnozi, upravljala zgradom u kojoj živi više od stotinjak duša.  Činjenica je također da jedno od navedenog ne bi smjela. Ili upravljati zgradom ili primati mirovinu. To je jasno čak i njemu. Pa zbog toga krije vlastiti A4 u zaključanoj garaži jer, za vožnju nije sposoban. Tako kaže dijagnoza za mirovinu.

Na zahtjeve za saniranjem zakonom propisanih zajedničkih dijelova zgrade kao što su krov, fasada kroz koju ulazi voda i sl., predstavnik se stoički oglušuje. Dapače, on ide puno dalje od toga pa stavlja lokote na zajedničke dijelove zgrade kao što je tavan, prepušta određeni broj kvadrata zgrade frizerskom salonu na uporabu bez naknade  i dozvoljava bez ikakvog prigovora da renoviranje salona završi zahvaćanjem prostora izvan gabarita zgrade. Bez ikakvih pitanja, traženja suglasnosti i srama. Zajednički prostor namijenjen odlaganju bicikla i dječjih kolica nalazi se pod lokotom, a ključ imaju samo odabrani, poslušni i šutljivi stanari zgrade koji ne mute vodu, a svoj ključ dobiju u zamjenu za šutnju i ignoriranje. 

Sa upraviteljem zgrade nije moguće riješiti niti jedan otvoreni problem obzirom da se loptica prebacuje od upravitelja na predstavnika i natrag. Nije to bez razloga. Novac se transferira sa računa zgrade na ime raznih usluga o kojima stanari nemaju pojma jer ih nitko nikada nije pitao, izvještaje nikada nisu vidjeli, a i ignoriranje im više godi. Tako da kada dođe vrijeme krpanja krova, novaca nema jer je uredno preraspodijeljen u privatne džepove. To svakako nije problem. Dok god ima dovoljno vlasnika koji će jednog dana plaćati kredite za sanaciju, nema razloga prekidati krug.

U stvari nije točno da se ništa ne krpa i ne popravlja. Ima tu popravaka ali mahom su to popravci gdje nema puno kvarova i potreba za intervencijom. To je dobar način da upravitelj zaposli svoju firmu i ostvari extra profite. Sve je ovo načelno poznato dobrom dijelu hrvatskih građana. Međutim, možda im nije poznato da u trenutku kada se isele iz takve jedne ludnice i zaključaju vrata za sobom misleći da će moći odahnuti, nastupa drugi dio problema.

U našoj vodoprivredi su manageri i pravnici, da bi sebi olakšali posao donijeli opće uvjete koji su potpuno suprotni Zakonu o vlasništvu. Vi naime, možete prijaviti i odjaviti broj članova kućanstva za potrošnju vode ali ukoliko predstavnik stanara to ospori, plaćati ćete pune cijene bez obzira što niste u njemu. Stanujete na jednoj adresi a plaćate pune cijene potrošnje u dva objekta. S time da apsurd bude veći, potrošnja objekta u kojem stanujete je niža od potrošnje onoga u kojem ne stanujete. 

Najbolje od svega je što tu ne možete poduzeti apsolutno ništa. Naša draga vodoprivreda vam daje mogućnost da putem ovjerene Izjave  kod javnog bilježnika „stornirate“ lažni iskaz predstavnika stanara. Pogodite koliko dugo… Do njegove slijedeće Izjave. Tko ne vjeruje, neka pogleda opće uvjete poslovanja Vodoprivrede Zagreb.

Jedno se ipak mora naglasiti. Ako se ikada zateknete u sličnoj situaciji, nakon cijelog niza apsurda, dobit ćete od vodoprivrede srdačan dopis kojim vas obavještavaju kako su oni svjesni problema zajedničkih brojila, kako intenzivno rade na rješenjima i kako sve to skupa možete pogledati na njihovim web stranicama.

Sa takvim dopisom, na žalost ne možete smanjiti iznos računa, ali niti odjaviti odvoz kućnog smeća. Zato što je Čistoća definirala da je uvjet za smanjenje naknade za odvoz smeća, odjavljen broj članova kućanstva za obračun potrošnje vode. Ukupna šteta koju možete trpjeti ovisi o broju kvadrata vašeg stambenog prostora, ali recimo da je prosjek stavke pričuve, vode i naknade za odvoz smeća nekakvih 500 kuna mjesečno. U dvije godine koliko slučaj traje, to je šteta od cca 10.000 kuna. Ako se ne uzme obzir da i dalje plaćate pričuvu za krov koji curi i čiji ćete popravak prije ili kasnije morati sami financirati. 

Mogućnosti koje vam stoje na raspolaganju ako ste u ovakvoj situaciji? Možete podnijeti prijavu državnom odvjetništvu. Akter ovog slučaja je pokušao putem prijave policiji. Na žalost, ne spadaju im takvi predmeti u prijave koje bi trebali raditi po službenoj dužnosti. A i savjet je da se sa tužbom prema državnom odvjetništvu neće puno postići jer predstavnik uvijek može nevino tvrditi „kako je mislio da netko tu ipak barem povremeno stanuje“.

Ipak, uvijek možete podnijeti privatnu tužbu. Ako imate novaca da platite skupe naknade koje je Vlada nametnula ne bi li raskrčila silne količine predmeta u sudnicama nauštrb dostupnosti pravde. Nekad je pravda bila spora, sada je većini građana potpuno nedostupna.

Ali iskreno, što će nama u Hrvatskoj pravda ionako? Kada javna poduzeća smiju svojim općim uvjetima izigrati slovo Zakona i internim aktima prilagoditi ga sebi i svom aparatu, kada vlasnik postane podstanar u vlastitom stanu jer ne može čak niti sa ovjerenom Izjavom javnog bilježnika ostvariti svoja prava i kada vašom imovinom upravljaju pacijenti s dijagnozom psiholoških poremećaja.  Ona stara dječja šala,  „Ako ti nije pravo, žali se upravi vodovoda“ odavno već nije šala. Postala je zbilja. Možete se žaliti gdje god hoćete, manje-više je to ionako uzalud.