Starenje stanovništva koje demografi vrlo pouzdano predviđaju te već poznati podaci o golemim listama čekanja na mjesto u domu za starije i nemoćne ne traže mnogo mozganja – otvaranje privatnog staračkog doma biznis je s kojim ne možete pogriješiti. Brojke govore da samo u Zagrebu ima više od 110.000 umirovljenika, odnosno 116.000 osoba starijih od 65 godina, a na smještaj u domove čeka više od deset tisuća osoba. Grad je osnivač samo jedanaest domova s oko 3500 mjesta, a 18 domova je u privatnom vlasništvu s ukupno oko tisuću mjesta. Domski smještaj, dakle, dostupan je za samo oko četiri posto starijih osoba u Zagrebu. Na razini Hrvatske smještaj čeka gotovo 13.000 osoba, a otvoreno je oko 65 privatnih domova, no to je još daleko ispod razine stvarnih potreba, odnosno mjesta za otvaranje novih ima na pretek. Komplicirana administracija i nedostatak primjerenog savjetovališta koje bi potencijalne osnivače vodilo labirintom stručnih i birokratskih pravila osnovni su problemi u ovom biznisu, a drugi osnovni razlog zbog kojeg se ljudi boje ući u rizik pokretanja doma je činjenica da država ne subvencionira smještaj njihovih korisnika pa su cijene boravka u domu prilično skupe. Boravak se mjesečno plaća između 4500 i 6000 kuna što je u usporedbi s našim mirovinama mnogo. Doduše, standard usluga u privatnom domu trebao bi biti viši nego u javnim ustanovama, no da je to samo pretpostavka koja nije i pravilo pokazuje niz takvih ustanova koje posluju ilegalno, odnosno nisu u upisniku Ministarstva zdravstva te stoga ne podliježu inspekcijskom nadzoru, odnosno ne udovoljavaju propisanim uvjetima. “U Hrvatskoj bi trebalo otvoriti barem dvjesto domova s oko stotinu ležajeva da bismo mogli reći da smo nešto učinili”, upozorava Jozo Tolić, osnivač i vlasnik zagrebačkog doma “Tolić”, za sada jedan od najuspješnijih u tom poslu u Hrvatskoj. Tolić je posao naučio tijekom četrnaest napornih godina rada u domu za starije u Švicarskoj gdje je od običnog djelatnika napredovao do rukovoditelja doma, ušavši u sve sfere organizacije doma, kako stručne tako i financijske. Tolić se prije šest godina odlučio vratiti u Hrvatsku gdje je zajedno sa suprugom pokrenuo uspješan obiteljski biznis iako ga on neće tako nazvati.

“Prije povratka sam se dobro raspitao o tome što nas čeka i kad sam vidio situaciju, skoro sam odustao. Najveći problem je što se nemate kome obratiti za savjet, ne postoji nikakvo savjetovalište za ulagače u tom sektoru”, pojašnjava Tolić koji se svojim radom pretvorio u glavnog savjetodavca svih budućih osnivača domova. U dva objekta na zagrebačkoj periferiji Tolić danas ima po sedamdeset ležajeva i 38 djelatnika. U posao je do sada uložio 1,4 milijuna eura. “Zaposlio sam mlade ljude koji nisu imali ni dana iskustva i uveo ih u posao. Plaćeni su više nego u bolnici, a rade kao pčele”, kaže Tolić koji tvrdi da u Hrvatskoj nema konkurenciju. Na mjesto u njegovu domu čeka 135 ljudi, a cijena smještaja kreće se od 5200 do 6000 kuna, ovisno o zdravstvenom stanju korisnika. “Naglašavam da to nije biznis, već dobar posao u kojem se mora puno raditi”, pojašnjava Tolić koji još ne može razmišljati o dobiti jer sve vraća na amortizaciju. Štoviše, planira otvaranje trećeg objekta za 70 štićenika gdje će zaposliti još 40 ljudi. Tvrdi da će pokušati ući u suradnju s lokalnim vlastima o pokretanju javno-privatnog partnerstva, no ne nada se mnogo realizaciji.