Zec je još duboko u šumi, ali Vlada je napravila prvi korak ka operacionalizaciji političke odluke o otvaranju pregovora o reotkupu Molova udjela u Ini. Imenovala je Savjet na čelu s premijerom Andrejem Plenkovićem, s još šest ministara te jednim državnim tajnikom u njegovu sastavu.

Negdje istodobno s Plenkovićevom najavom da će se najvjerojatnije idućeg tjedna nastaviti kontakti s Mađarima, tamošnji je ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto izjavio da razumije promjenu privatizacijske strategije u Hrvatskoj, ali da se Mađarskoj u slučaju otkupa "mora vratiti barem novac koji je uložen u Inu". Što to znači nije, dakako, precizirao. Ali, mađarski se apetiti, ili barem početne pregovaračke pozicije (u kojima se zasigurno igra i na kartu vjerojatnosti ishoda arbitražnog postupka u Washingtonu) procjenjuju na blizu dvije milijarde eura. To je nesumnjivo u velikom raskoraku s Vladinim viđenjem cijene mogućeg otkupa.

No, koliko god su pitanja cijene (pregovaračkih aduta Vlade) i dugoročne strategije ključna za konačan stav o smislenosti te operacije, u ovom trenutku kod nas su se u prvi plan nametnuli mogući modeli za njezinu provedbu dođe li do dogovora s mađarskom stranom. Među relevantnim političkim akterima trenutno se zapravo barata s tri-četiri modela. Točnije, toliko ih 'pluta', jer ni jedan zasad nema čvrsta sidrišta niti nudi odgovore na sva bitna pitanja. Plenković je i dalje uvjeren da je model otkupa koji uključuje prodaju 25 posto dionica HEP-a najbolji, ali je pozvao i "sve koji smatraju da imaju kvalitetan model financiranja da ga izlože javnosti i Vladi". Pritom je ipak naglasio kako treba imati na umu da ta transakcija ne bi smjela generirati novi javni dug. Vladin plan, za početak, nema baš nedvosmislenu podršku ni u redovima HDZ-ovih koalicijskih partnera iz Mosta čije se zadrške prema prodaji dijela HEP-a očituju i u prizivanju intervencije u Ustav radi eksplicitnijeg uređenja pitanja zaštite i raspolaganja prirodnim resursima.

Most u svrhu otkupa Ine gura ideju o osnivanju svojevrsne projektne tvrtke, odnosno subjekta posebne namjene (SPN-a) koja bi potom izdala obveznice. Istodobno, SDP preferira formiranje holdinga nekoliko energetskih tvrtki, koji bi također zaduženjem osigurao novac za kupnju Ine.  Model kojemu se priklanja Most mogao bi se opisati kao "kupnja Ine Ininim dionicama", jer on predviđa da u projektnu tvrtku, SPN, Vlada unese svojih 44 posto dionica Ine, što bi u drugom koraku bilo i podloga za zaduženje izdanjem obveznica (dijelom moguće i konvertibilnih) za kupnju Molovih dionica. Božo Petrov priznaje da zasad nema odgovora bi li se zaduženje tog SPV-a tretiralo kao javni dug, što Vlada svakako želi izbjeći. Među ostalim, na modelu koji neće opteretiti razinu državnog duga ustrajava se zbog europske procedure za prekomjerni deficit, ali i nekih drugih danas potencijalnih i prijetećih, a sutra moguće stvarnih obveza s odrazom na razinu javnog duga (od rizika arbitražnih sporova s bankama i Molom do sindikata).

Dio financijaša koji su za opciju SPN-a reći će da tretman duga koji bi on emitirao nije baš pitanje automatizma već komunikacije i dogovora s Europskom komisijom (i Eurostatom). SPN-i su, kažu, tijekom krize u EU u više slučajeva korišteni kao poluga. Dodaju kako bi takva tvrtka s Ininim dionicama u bilanci bila ograničena vijeka trajanja i ostvarivala bi tržišne prihode od imovine (veće od troška kamata), što su neki od kriterija kojima se europska statistička metodologija (ESA 2010) vodi u pogledu klasifikacije javnog duga. Osim toga, ističu zagovornici tog modela, taj bi SPN nakon otkupa dionica Ine u nekom trenutku za potrebe servisiranja obveza po obvezničkom dugu mogao posegnuti i za prodajom (manjeg) dijela dionica Ine jer državi nije nužno posjedovati baš 100 posto. Međutim, pravila o klasifikaciji (Sektorska klasifikacija institucionalnih jedinica) ne iščitavaju svi tako kad su posrijedi SPN-i i javni dug.

U tim pravilima, među ostalim, stoji da "društva koja se bave prijenosom financijskih sredstava, umjetna društva kćeri i jedinice posebne namjene ukupne države bez samostalnosti djelovanja dodjeljuju se sektoru svojih kontrolirajućih tijela. Iznimka se javlja kada su nerezidentna pa se priznaju odvojeno od svojih kontrolirajućih tijela. Ali u slučaju države, aktivnosti društva kćeri odražavaju se u računima države". Dok je, dakle, dvojbeno bi li Mostov model povećao javni dug, u slučaju SDP-ova modela financiranja kupnje dionica Ine putem osnivanja (i zaduženja) holdinga državnih energetskih kompanija veći je problem u apriornom zazoru i nepovjerenju prema stvaranju još jednog političkog holdinga.

No, iz redova SDP-a ima i ideja da HEP sudjeluje u otkupu Ine tako što bi kupio 35 posto dionica Ine. O njegovu potencijalu, uz investicijske potrebe koje i sam ima, zasad ne nude prave odgovore.  HNS-ov Ivan Vrdoljak, pak, zagovornik je kombiniranog modela koji, poput Vladina, uključuje HEP, samo na drugi način, a uključuje i osnivanje projektne (SPV-BID) kompanije. Kako je izjavio Večernjem listu, ideja je da HEP u transakciji kupnje Ine sudjeluje gotovim novcem (a ne dionicama), odnosno da uzme tzv. mosni kredit na rok od npr. tri mjeseca. HEP bi, kaže, tako financirao 25% transakcije ili pretpostavljenih oko 2 milijarde, a mosni kredit zatvorio bi se izdavanjem obveznice Ine nakon preuzimanja.

Takvom kombinacijom, ističe, ne bi se povećao javni dug. Konačno, ni Vladin plan danas nije bez ozbiljnih 'felera' i upitnika. "Tko će se usuditi  potpisati Prospekt HEP-a", pita jedan financijaš aludirajući na to da se uz trenutni pravno-formalni status nekih važnih dijelova HEP-a zapravo ne zna što bi se to uopće prodavalo. U najboljem slučaju, pravno raspetljavanje tih pitanja odnijelo bi dosta vremena. Previše nepoznanica, a da se nismo ni dotakli cijene i snage aduta kojima je Vlada može svesti u razumne okvire.

Mogući modeli povratka Ine u hrvatsko vlasništvo:

1. Prodaju 25% HEP-a predlaže HDZ
2. Energetski holding i/ili zaduživanje HEP-a prijedlog SDP-a
3. Osnivanje SPN tvrtke zagovara Most
4. SPN uz mostni kredit HEP-a zagovara HNS