Uz privatizaciju, presudno je riješiti visoke troškove plina

Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL Foto: Nikola Čutuk/PIXSELL

U ovom trenutku još se pregovara s potencijalnim ulagačima, a uz PPD, Inu, HEP, Janaf i 'mirovince', za stol je sjeo i autrijski Borealis.

Prije mjesec dana u Petrokemiji je obilježeno pola stoljeća proizvodnje. Događaj kakav je u Hrvatskoj u prilici organizirati tek mali broj hrvatskih tvrtki s tako dugom tradicijom proizvodnje upriličen je vrlo skromno, bez šampanjaca i političara, u tvorničkom restoranu i u krugu djelatnika koji su sudjelovali u povijesnom danu za Kutinu, ali i bivšu državu jer je to bila prva tvornica u kojoj je potekla urea. Simbolično i interno obilježavanje odraz je današnjeg stanja tvrtke, koja je na koljenima i bez kapitala i konačne privatizacije neće imati prostora za opstanak.

Protivljenje privatizaciji
Zaslužna za početak proizvodnje bila su istraživanja nafte i plina u Moslavini i zapadnoj Slavoniji, koja je pratila gradnja tvornice čađe u Kutini, te gline, a projekt gradnje postrojenja mineralnih gnojiva razrađen je još 1943., a izgrađena je petnaest godina kasnije. U to vrijeme bila je među deset najvećih u svijetu s kapacitetom od 750 tisuća tona. Kapacitet je podignut novim postrojenjem 1984. na 1,2 milijuna tona. U sustavu Ine, od čijeg Naftaplina je i uzimala glavnu sirovinu - plin, Petrokemija je djelovala puna tri desetljeća, kao Ina-Petrokemija, sve do 1997., kada je nakon restrukturiranja Ine postala samostalnim poduzećem. Tvrtka je očuvala redovnu proizvodnju i poslovala uz samu bojišnicu tijekom Domovinskog rata, no nakon toga slijede bitke koje se još uvijek vodi.

 

Popijač

Da smo u Austriji, transport iste količine plina koji danas plaćamo 100 milijuna, platili bi 25 milijuna kuna.

Više je razloga zbog kojih je Petrokemija godinama u predbankrotnom stanju, no svi se oni, osim potražnje i cijena na svjetskom tržištu, zapravo svode na politiku od koje se tvrtka nikako ne miče. Zadržavanje u državnom portfelju mnogima je odgovaralo, od sindikata, uprava, lokalnih autoriteta, do velikog broja onih s kojima je tvrtka poslovala. Još uvijek mnogi ne žele da se Petrokemija makne s liste važnih državnih tvrtki, sindikati ne priželjkuju privatnog vlasnika, no zbog Europske unije i kontrole potpora kojima je omogućeno preživljavanje tvrtke, to više neće biti moguće.  Nakon posljednje dokapitalizacije i jamstva za kreditno zaduženje, u novom, posljednjem pokušaju država se više ne može pojaviti kao glavni spasitelj.

Neizravno, ona će participirati preko svojih velikih kompanija HEP-a, Janafa, moguće i Ine, a potiče i mirovinske fondove za podupru prikupljanje minimalno 400 milijuna kuna kapitala, dok bi najveći doprinos trebale dati PPD i Ina, koje su kao dobavljači plina i najveći vjerovnici najviše i zainteresirani za nastavak proizvodnje tog najvećeg potrošača plina u državi. Odluke za taj postupak skupština je usvojila koncem prošle godine, no cijeli postupak još uvijek stoji jer se još uvijek nije iskristalizirala buduća vlasnička struktura Petrokemije.

Dijelom se kočnicom za postupak dokapitalizacije pojavilo predomišljanje Ine oko ulaganja, dok se s druge strane na političkoj razini ušlo u pregovore o ulasku još jednog "igrača", austrijskog Borealisa.  Ta je tvrtka, kao jedina iz branše, dala ponudu na javnom pozivu koji je lani u dva kruga provela uprava kompanije, no ponuda nije uzeta u daljnje razmatranje jer je Borealis uvjetovao ulazak sa 140 milijuna kuna i stjecanje kontrolnog paketa nizom zahtjeva koji prelaze vrijednost kapitala koji unosi.

 

400 milijuna

kuna kapitala potrebno je Petrokemiji

Država ne može biti spasitelj
Tvrtka trenutno proizvodi redovne količine, pokriva tekuće obveze prema radnicima i dobavljačima, uz zaostatke prema svojim opskrbljivačima glavnom sirovinom PPD-u i Ini, kojima svakome duguje više od 100 milijuna kuna.  U međuvremenu je ugovorena suradnja za opskrbu plinom i s HEP-om, tako da je za energetski sektor očuvanje Petrokemije važno pitanje.

Trenutno nema nikakvih informacija kako teku pregovori i kada bi se mogla očekivati dokapitalizacija Petrokemije, no dugogodišnji otpor privatizaciji rezultirao je da se ona obavlja u najnepovoljnijem trenutku, kada su proizvođači u Europi pritisnuti konkurencijom velikih svjetskih proizvođača koji imaju osigurane jeftine izvore sirovina. Na domaćem tržištu poljoprivredna proizvodnja se smanjuje, kriza zbog Agrokora utječe i na prodaju, a na tržište dolaze konkurenti, nerijetko s dampinškim cijenama. Uz vezane ruke države da priskoči u pomoć, za provedbu privatizacije Petrokemije presudno će biti i rješavanje velikog problema tvrtke - visokih troškova za plin.  Nakon liberalizacije cijena glavne sirovine eksplodirala je, a iako je Vlada lani pokušala priskočiti smanjenjem tarife o troškovima transporta, u Kutini su još uvijek nezadovoljni previsokim troškovima.

Predsjednik uprave Petrokemije Đuro Popijač izračunao je da Petrokemija plaća godišnje oko 100 milijuna kuna samo za transport plina Plinacru.  "Da imamo tvornicu u Austriji, tu istu količinu plina platili bismo 25 milijuna kuna za transport. Iz kojeg razloga mi moramo plaćati infrastrukturu koja je građena za potrošnju 6 milijardi kubika godišnje, a troši se 2 milijarde", zapitao je u nedavnoj tv-raspravi.U takvim uvjetima ne čudi suzdržanost velikih ulagača, jer privatni vlasnik uz sve racionalizacije i tehnološke modernizacije proizvodnje teško da mogu u takvim uvjetima ostvariti pozitivno poslovanje u Petrokemiji. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!