U marikulturi koristimo samo 35% kapaciteta, ulaganjem proizvodnju možemo učetverostručiti

I uz probleme poput premala kapaciteta ribolovne flote i drastična rezanja kvota za uzgoj tune, rezultati su dobri/ Hrvoje Jelavic/PIXSELL I uz probleme poput premala kapaciteta ribolovne flote i drastična rezanja kvota za uzgoj tune, rezultati su dobri/ Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Skupa uvozna hrana i previsok PDV problemi su uzgajivača bijele ribe. Školjkari imaju ambiciozne planove.

Hrvatsko ribarstvo i marikultura desetljećima su osuđeni na život u sjeni bučnije ratarsko-stočarske problematike u sklopu zajedničkog ministarstva iako taj sektor može potaknuti brži gospodarski oporavak i novo zapošljavanje.

Kao argument može poslužiti podatak da je ribarstvo već godinama (uz šećer) uzdanica izvozne strategije s kontinuiranom pozitivnom bilancom. Prema posljednjem poznatom rezultatu za prvih 11 mjeseci 2013., izvoz ribljih proizvoda donio je prihod u visini 136 milijuna dolara (toliko, primjerice, vrijedi godišnja žetva pšenice), dok je usporedno na uvoz istovrsnog asortimana potrošeno 99 milijuna dolara.Uz brojne probleme koji su otežavali i usporavali razvoj ribarstva i marikulture, valja spomenuti premali kapacitet ribolovne flote, zabranu izlova od 90 dana unutar kalendarske godine te drastično rezanje kvote za uzgoj tune, sektor je ipak uspio ostvarivati dobre rezultate.

 

13,5tisuća

tona bijele ribe dopušteno je kvotama, a 2012. uzgojeno je 4600 tona

Izlov srdele u razdoblju 2006.-2012. povećan je sa 16.950 na 43.527 tona, a kako je glavnina tog ulova završila u ishrani tuna, upravo je ta lančana poveznica odigrala važnu ulogu u očuvanju ribarstva na Jadranu.  S obzirom na restrikcije koje se posljednjih godina vežu uz zaštitu prirodnih zaliha ribljih stokova, marikultura je niša u kojoj je moguće znatno povećati proizvodnju. Nužno je prethodno, upozoravaju poduzetnici iz tog sektora, donijeti poseban zakon o marikulturi koji će precizno urediti korištenje pomorskog dobra, kako na moru tako i na kopnu, kao i način dobivanja koncesija i povlastica za uzgoj. 

Cromaris vodi
Prema projekcijama koje se iznose u radnoj verziji nacionalne strategije marikulture, koja se još kreira a pokriva razdoblje do 2020., od mogućih kapaciteta danas se koristi tek njih 35 posto. Konkretno, prema odobrenim koncesijama dopušten je uzgoj 13,5 tisuća tona bijele ribe, a 2012. je uzgojeno 4600 tona. Slično stanje je i kod tune: postoje kapaciteti za oko sedam tisuća tona, a proizvedeno je samo 1907 tona. Kod školjkaša kapaciteti su veći od 7000 tona, a iskorišteni su manje od 50 posto, proizvedeno je 3150 tona. U Jadranskom akvatoriju uzgojem bijele ribe bavi se dvadesetak proizvođača, lider je Cromaris, koji nakon velikih ulaganja najavljuje ambiciozne planove i 2020. cilja imati godišnju proizvodnju 10.000 tona.

Tomislav Miljak, vlasnik tvrtke Ciplić koja uzgaja bijelu ribu i članica je Klastera marikulture osnovanog 2008., izdvaja dva problema koja opterećuju poslovanje i razvoj. "Hrana što se koristi u uzgoju bijele ribe uvozna je i njezina cijena konstantno ima uzlaznu krivulju, sve je skuplja što povećava trošak poslovanja", iznosi Miljak i kao drugi problem navodi previsok PDV koji, ocjenjuje, i te kako negativno utječe na potražnju zbog male kupovne moći stanovništva. Izlov tune godinama strogo nadzire Međunarodna organizacija za zaštitu atlantskih tuna (ICCAT) režući kvote svim državama, što izravno utječe na konačni uzgoj. Hrvatska je do prije nekoliko godina imala izlovnu kvotu za tunu veću od 1200 tona, lanjska je iznosila tek 380 tona i ta je količina određena i za 2014.

 

34tisuće

tona proizvodnja je koju bismo dobili ulaganjem

Predsjednik grupacije tunouzgajivača pri Klasteru marikulture Kristijan Zanki podsjeća na to da su ključni problemi ove grupacije drastično smanjivanje kvota i limitiranje izlovne težine na osam kilograma. Da bi se na tržištu postigla dobra cijena, tuna mora imati najmanje 90 kilograma, što znači da je u kavezima treba hraniti i do tri godine. Sreća u nesreći je, kaže, što smo dobrim planiranjem uspjeli očuvati velike zalihe srdela u hrvatskom dijelu Jadrana koje se koriste u ishrani tuna. "Bilo je pokušaja da se s prostora Mediterana dopreme tune veće kilaže radi kraćeg uzgoja od samo nekoliko mjeseci do pola godine, no u tom se pothvatu očitovalo previše rizičnih momenata među kojima i visoki mortalitet, pa se od tog modela odustalo", kaže Zanki i dodaje kako je povratak domaćoj tuni zapravo donio sigurnost i lokalnim ribarima radi zajamčena plasmana ulova.       

PP Orahovica ulaže
Antun Pavlović iz Udruge Stonski školjkari smatra da ukupna proizvodnja koju je u hrvatskom akvatoriju realno moguće ostvariti godišnje ne prelazi 2500 tona dagnji. Duž istočne obale Jadrana, uvjeren je, više je dobrih lokacija na kojima je moguće uzgajati dagnje. Ako Talijani dagnje uzgajaju na prostoru gdje rijeka Po ulazi u sjeverni Jadran, onda je tu proizvodnju moguće ostvariti i na ušću istarskih rijeka te Krke, Cetine, Neretve, ali i u kanalu između Pelješca i Hvara. No, ne možemo se, ističe, uopće nositi ni s količinama koje ostvaruju školjkari u Italiji, a kamoli s industrijskom proizvodnjom Španjolske i Francuske, koje zapravo diktiraju trendove i tempo u školjkarstvu na zajedničkom europskom tržištu.

Stoga su, kaže, oni u stonskoj udruzi odlučili da će se okrenuti proizvodnji isključivo kamenica. Pokušat će, kaže, povećati sadašnju godišnju proizvodnju od tri milijuna komada, što je oko 150 tona, no glavni naglasak bit će usmjeren na ishođenje certifikata o zaštiti izvornosti. "Malostonska kamenica očuvala je svoju punu autohtonost. Iako se slična vrsta školjke svojedobno uzgajala u više zemalja Europe, potpuno je nestala. Stoga rezultat koji imamo ne želimo stavljati na kušnju iako je riječ o malim količinama", zaključuje Pavlović. Slatkovodno ribarstvo u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, osobito uz tokove Drave, Save i Dunava, kaže Ksenija Vukman, voditeljica ribnjačarstva PP Orahovice koja od 1963. u portfelju drži ribnjak Grudnjak. Tvrtka M-San Ulaganja, vlasnica PP Orahovice, 2010. pokrenula je najveću investiciju u hrvatskom kontinentalnom ribnjačarstvu vrijednu više od četiri milijuna eura. Najavljuje da će u sljedeće tri godine "svemirsku" tehnologiju kakvu ima Grudnjak dobiti i ribnjaci Donji Miholjac i Lipovljani.

Samodostatnost EU proizvodnje iz akvakulture iznosi tek 13 posto, pa u orahovičkoj tvrtki ne skrivaju ambiciozne projekte i planove iako ih muče neriješen status ribnjaka (zakonodavac ih vidi kao poljoprivredno zemljište), preskupe vodne naknade, a nitko ne može jamčiti dostatne količine vode u ribnjacima cijele godine.  Godine 1990. u svim hrvatskim ribnjacima proizvodnja samo konzumnog šarana premašivala je 9000 tona, dok je u 2013. bila samo 2300 tona. Stanje u slatkovodnom ribnjačarstvu izrazito je loše, 50% površina nije u funkciji. "U PP Orahovici svjesni smo potencijala ove gospodarske djelatnosti i nastavit ćemo je razvijati, kako na vlasititim ribnjacima, tako i suradnjom sa ostalim proizvođačima slatkovodne ribe", ističe Vukman. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve