Unatoč ustrajnim obećanjima Vlade i mjerama koje je donio Hitrorez na pojednostavljenju ukupne procedure za pokretanje novih ulaganja, neučinkovita administracija (posebno na razini lokalne samouprave) uz vrlo izražen problem neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, još uvijek više odbija investitore s ovih prostora nego što ih privlače. Takav bi finiš mogle imati neke inicijative sa liste ‘projekti u tijeku’ izrađene u Agenciji za promicanje izvoza i ulaganja. Među 37 potencijalnih investitora našle su se talijanska tvrtka Adriatica Spa i Arvi Irko iz Litve. Talijani žele izgraditi tvornicu mineralnih gnojiva u Vukovaru. Ozbiljnost je potvrđena i potpisivanjem pisma namjera za kupnju 140.000 četvornih metara zemljišta dok su ostale ambicije nepoznate. Osnovna djelatnost investitora iz Litve je proizvodnja mineralnih goriva (vlasnik i Azotare Pančevo), formirao je i mješovitu tvrtku s ciljem izgradnje mješaonice mineralnih gnojiva u Osijeku vrijednosti 100 milijuna kuna. Litvanci misle 50 % gnojiva izvoziti uz otvaranje distributivnih centara (osim u Osijeku) u Cerovlju, Koprivnici i Metkoviću. Na upit znaju li za dolazak konkurencije i treba li takve proizvodnje Hrvatskoj, obzirom na kapacitet Petrokemije, u kutinskoj su tvrtki ostali iznenađeni. Predsjednik uprave Boris Mesarić kaže da Petrokemija s godišnjom proizvodnjom 1.250.000 tona gnojiva i asortimanom potpuno zadovoljava ne samo potražnju hrvatske poljoprivrede nego i dijela regije. Uz to, neiskorišteni kapaciteti dopuštaju proizvodnju još 100.000 tona. “Petrokemija uz mogućnost potpune opskrbe domaćeg tržišta, posebno najtraženijim NPK-a gnojivom, oko 60 posto proizvodnje plasira na inozemna tržišta. Poljoprivreda Slovenije u Kutini se opskrbljuje sa 70 posto potreba, a BiH sa čak 80 posto”, iznosi podatke Mesarić te navodi da su kutinska gnojiva nadaleko poznata kakvoćom o čemu svjedoči i izvoz u Europsku uniju te u SAD.

Četrdeset godina iskustva
Tijekom gotovo 40 godina proizvodnje, kažu u Petrokemiji, proizveli su više od 200 različitih formulacija kompleksnog NPK-a gnojiva. Tehnologija proizvodnje tog gnojiva, pojašnjavaju, vrlo je složena. U svakoj granuli je sadržaj makro i mikro elemenata, biljci pristupačnih u istom omjeru. Upravo tu je bitna razlika NPK-a od miješanih gnojiva, koja ni približno ne postižu efikasnost kao kompleksna. U kutinskoj tvrtki problematičnim smatraju i kompaktirana gnojiva, koja zbog loše topivosti sve hranljive sastojke ne daju biljci u optimalnim količinama. Posebno dvojbeno gledaju na dolazak talijanske tvrtke Adriatica Spa. Italija godišnje troši do pet milijuna tona gnojiva od kojih tri milijuna tona uvozi, tvrde u Petrokemiji te argumentiraju da s jednim talijanskim kupcem, na obostrano zadovoljstvo, posluju već četiri desetljeća. On godišnje preuzima do 150.000 tona gnojiva. U kutinskoj tvrtki podsjećaju i na široku lepezu tekućih gnojiva s mikroelementima (Fertine) prilagođenih svakoj kulturi. Za tu su inovaciju dobili i domaća i priznanje u Bruxsellesu. Mesarić tvrdi: “Za dodatne kapacitete u proizvodnji gnojiva u Hrvatskoj nema potrebe, jer Petrokemija je u svoju modernizaciju unatrag nekoliko godina uložila 300 milijuna kuna”. Osim toga, upozorava, da konkurencija u ponuđenom programu nudi slabiju kvalitetu. Ravnatelj APIU-a Slobodan Mikac ne vidi pak ništa loše u mogućem dolasku konkurencije Petrokemiji.

Zdrava konkurencija
“Svaki monopol dugoročno se nije pokazao dobrim. Hrvatska je otvorena za investicije i zdravu konkurenciju, prema tome tko želi neka investira”, kaže Mikac te ilustrira kako svi ocjenjuju da već imamo previše shoping centara a oni se i dalje otvaraju. Mikca više od prekobrojne konkurencije muči “tipično hrvatski problem” koji bi mogao tvrtku iz Litve (možda i Talijane) demotivirati da odustanu. Radi se, s jedne strane o presporom rješavanju imovinsko-pravnih pitanja oko zemljišta, a s druge gradska vlast Osijeka drži visok komunalni doprinos. “Za lokaciju, gdje bi trebali biti pogoni četvorni metar komunalnog doprinosa stoji 90 kuna i prelazi prag isplativosti projekta pa investitor razmišlja o odlasku”, pojašnjava Mikac i spominje dobar primjer Varaždina gdje komunalni doprinos, ovisno o lokaciji, stoji 10-30 kuna po kvadratu. Zdrava konkurencija dobar je potencijal za razvoj svakog tržišta, u pravilu rušenjem cijena najveću korist donosi potrošačima. Međutim, neka iskustva upozoravaju da su se čvrsta jamstva znala brzo otopiti pokazujući da investitor u Hrvatsku nije stigao zbog jačanja proizvodnje nego zbog preuzimanja tržišta za svoje proizvođače.