Hrvati u kućama i stanovima imaju oko 750 milijardi kuna imovine, a njihova je prosječna cijena u posljednjih pet godina rasla oko 15 posto godišnje. Druga važna vlasnička kategorija u imovini kućanstava su poljoprivredna zemljišta kojih u posjedu stanovništva ima oko 1,39 milijardi hektara, a ona prema sadašnjim cijenama vrijede oko 35 milijardi kuna. Kad je posrijedi zemljište, ta imovinska klasa također u proteklih pet godina bilježi rast cijena od prosječnih 16 posto godišnje po hektaru. Tome pak treba pridodati i građevinska zemljišta, čija je vrijednost u prosjeku rasla 45 posto godišnje ali je njihovu ukupnu vrijednost teško procijeniti. Preostali, financijski imovinski dio vlasništva kućanstava (depoziti, instrumenti tržišta kapitala) iznosi oko 200 milijardi kuna. Iz navedenoga proizlazi da je ukupna vrijednost imovine u vlasništvu hrvatskih građana, tj. sektora kućanstava blizu tisuću milijardi kuna, procjena je koju je na jučer otvorenom 15. savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista iznio analitičar zagrebačkog Ekonomskog instituta Željko Lovrinčević. Već uvriježeno, prvi dan opatijskog savjetovanja ekonomista protekao je u “pripetavanjima” sudionika iz redova politike, a ovaj put obračuni su predstavnika Vlade i opozicije dodatno potencirani skorašnjim izborima. To u pravilu znači da se političari ne libe ni ponavljanja glavnih predizbornih i programskih aduta i prozivki političkih protivnika, no utoliko su zanimljivije nepotrošene stručne teme i analize. Spomenute brojke o imovini hrvatskih kućanstava jedna su od takvih tema, to prije što u osnovi predstavljaju i uporišta važna za zagovaranje određenih ekonomskih politika. Među ostalim, i u smislu porezne politike, a u konretnom slučaju to ponajprije znači sustava oporezivanja imovine, ali i nekih drugih aspekata poput sagledavanja kreditnog potencijala. Naime, iz navedenih imovinskih procjena ispada da je prosječan rast vrijednosti ukupne imovine u posljednjih pet godina bio oko 15 posto godišnje, to znači da su se prosječni kapitalni dobici kretali oko 100 milijardi kuna, kaže Lovrinčević.

Usporedbe radi, porast BDP-a u tom razdoblju iznosio je oko 17-18 milijardi kuna godišnje, tj. prirast BDP-a od gospodarske aktivnosti bio je pet puta manji od rasta vrijednosti imovine. Porast vrijednosti imovine zasigurno je dijelom posljedica približavanja Europskoj uniji. No Lovrinčević dodaje i da je Vlada strukturom investicija, posebice u infrastrukturu, doprinijela takvu rastu cijena, s tim da se istodobno takva struktura investicija zasad u znatno manjoj mjeri odrazila na tehnološka poboljšanja i proizvodne kapacitete gospodarstva. Premda se u posljednje vrijeme sve češće problematiziraju održivost i/ili realnost porasta cijena raznih imovinskih klasa, izneseni podaci prilično nedvosmisleno upućuju da vrijednost imovine odražava (i) rast blagostanja, odnosno bogatstva kućanstava. Sve to može se, dakako, promatrati i u kontekstu visine inozemnog duga i općenito pokazatelja zaduženosti odnosu na BDP, koja jest velika, ali u svjetlu kolaterala ispada održivijom i jedan je od razloga zašto Hrvatska i dalje uživa povjerenje investitora. Sve to ne isključuje i prateće rizike daljnjeg kretanja njihove vrijednosti, odnosno činjenice da dio te imovine ipak nije likvidan, zbog čega je važan nastavak produbljavanja financijskog tržišta. Imovinski kapital sektora stanovništva ubuduće bi bilo poželjno da više posluži za lakše pokretanje poslova malih i srednjih poduzetnika, a pravi je izazov kako ga više staviti u funkciju gospodarskog rasta, smatra Lovrinčević. To je, kaže, danas daleko korisnije od toga kako ga oporezivati. Uza sve, za uvođenje poreza na imovinu trebaju se ispuniti brojne pretpostavke, od sređivanja registara i zemljišnih knjiga do uvođenja poreznog broja te osmišljavanja decentralizacije i regionalne politike, jer će to biti prihodi lokalne države. To mahom zasad ne postoji i stoga je veći prioritet od izlišnih pokušaja da se nepravde iz privatizacije ispravljaju naknadno, kroz oporezivanje imovine. Disperzija imovine je vrlo ujednačena (stanarska prava, sitnjeni poljoprivredni posjedi) pa bi to zapravo dovelo do znatnog opterećenja srednjeg sloja i umirovljeničke populacije, a ne tajkuna koji imovinu imaju registriranu na poduzeća. Konačno, za eventualno uvođenje oporezivanja treba najava od najmanje godinu dana, kaže Lovrinčević, dok za logističke pretpostavke treba barem tri godine.