Nakon što je Ljubljanska burza objavila da je slovenski Petrol kupio 51% dionica Europetrola, riječke tvrtke koja ima 23 benzinske postaje i godišnje ostvaruje 2,3 milijarde eura prihoda, postalo je jasno da nakon propalog dogovora spajanja Petrola i Lukoila, koji se odvijao početkom 2007. godine, Petrol nije odustao od širenja poslovanja u regiji. Što se Petrolova raspada s Lukoilom tiče, iz visokopozicioniranih izvora doznajemo da su dužnosnici Europske komisije Slovencima izričito naložili da “ni pod koju cijenu ne dopuštaju Rusima da poput trojanskog konja na mala vrata uđu u Europu”.

Sedam posto
Tada je Lukoil krenuo u kupnju Tifona, gdje ga je pak pretekao Mol, pa Petrolu nije preostalo mnogo osim dokapitalizacije Europetrola. Podsjetimo, Petrol je 2007. završio s 380 sagrađenih benzinskih crpki, 307 u Sloveniji, 26 u Bosni i Hercegovini, 32 u Hrvatskoj, tri u Srbiji i dvije na Kosovu. Osim toga u 2008. godini Petrol očekuje 2,3 milijarde eura prihoda, povećanje broja zaposlenih na 3160 i povećanje broja benzinskih crpki na 439. S druge strane po broju benzinskih postaja u Hrvatskoj još dominira Ina u čijem je vlasništvu 420 pumpi. No ta brojka polako kopni, dok se o pitanju kvalitete goriva s Inom snažno bore OMV i Tifon. OMV pak, koji ima 55 benzinska servisa u Hrvatskoj, u posljednje vrijeme ulaže velike napore kako bi preuzeo mađarski Mol. Nakon Molove akvizicije Tifona, novi predsjednik Uprave te kompanije Támás Gábor najavljuje da je Tifon, uz postojećih 36 “dobro pozicioniranih benzinskih stanica i više od 20 projekata u razvoju na vrhunskim lokacijama, 2008. dočekao sa sedam posto ukupnog udjela na hrvatskom tržištu naftnih derivata”. Josip Petrović, član Uprave Ine, kaže da se “Ini može naštetiti jedino morskim putem”, ciljajući na spekulacije o Lukoilovu interesu da nakon propalog posla s Petrolom, Rusi na mala vrata pokušavaju ući u vlasničku strukturu luke Ploče. S njim se slažu mnogi nezavisni naftni analitičari s kojima smo razgovarali, od kojih nam je jedan otkrio da je Miodrag Gađe, vlasnik osam postaja Europa Mil, kupio zemljište za gradnju naftnog terminala u Vukovaru iako taj grad nema GUP. Prema izvorima Poslovnog dnevnika Miodrag Gađe je unatoč jakim političkim vezama unutar HDZ-a čiji je član u tom trenutku naišao na nepremostiv problem nije mogao dobiti koncesiju koja je već dodijeljena kompaniji Nautika.

U pozadini Lukoil
No, Gađe je problem riješio tako što je od lokalnih vlasti zatražio dozvolu za gradnju terminala za prihvat riječnih tankera. Da stvar bude zanimljivija, iza Gađea navodno stoji upravo Lukoil, koji mu omogućuje nepresušan izvor novaca za ispunjavanje i plaćanje beskrajne domaće birokracije – da bi se po svršetku posla povezao s Gazpromom koji je kupio Naftnu Industriju Srbije i od njega kupovao naftne derivate. U cijeloj priči ne treba zaboraviti ni rafineriju Bosanski brod, koju je kupio Gazpromjeft i koju Rusi doista planiraju modernizirati. Pitanje je samo kada – jer Rusi su trenutno tek pred provođenjem javnih natječaja, koji će trajati tri mjeseca, pa se priča može dodatno produljiti. Jedina Inina prednost u cijeloj priči jest – vrijeme. Ukoliko Vlada dopusti Mađarima okrupnjavanje vlasničkog udjela sa 25 na primjerice 30 posto, Mol bi mogao dati dovoljnu financijsku injekciju da se Rafinerija nafte Sisak dovrši i dvije godine prije od Rafinerije Bosanski Brod. No, Mađari to vjerojatno neće učiniti ni po razno ukoliko im Vlada ne poveća vlasnički udio, što znači da ćemo vrlo skoro pričati kako je “bila jednom Ina”… Zaključno, iluzije da Rusi ne pokušavaju ući na europski energetski sektor na način da potpuno dominiraju njime nikako ne stoji. Štoviše, po starom dobrom načinu Politbiroa “djeluj tako da izgleda kao da nikada nisi bio tamo”…