Skorašnji početak pregovora o novom sporazumu o socijalnom partnerstvu i pripreme proračuna za 2010. na političko-sindikalnoj sceni donijet će i novi val nabacivanja raznim idejama kako konsolidirati javne financije i kakvom fiskalnom politikom tražiti izlaz iz duboke recesije. S obzirom na sklonost olakom čeprkanju po poreznom sustavu, koju su u međusobnim okršajima za posljednjeg rebalansa demonstrirali socijalni i politički partneri, mnogi se porezni stručnjaci i gospodarstvenici već unaprijed pribojavaju nove runde sindikalne i političke trgovine. I dok, primjerice, kod poreza na imovinu zbog tehničke neprovedivosti još najmanje godinu dana nema realne bojazni od brzopletih odluka, u području oporezivanja kapitala to nije baš tako sigurno premda su pod srpanjskim političkim ucjenama “pale” samo dividende, a ne i prihodi od štednje ili kapitalna dobit. Među onima kojima se nimalo ne sviđa kako se danas u politici raspravlja o porezima i poreznoj politici je i Božo Prka, predsjednik Uprave Privredne banke Zagreb, koji je sredinom devedesetih (kolovoz 1994. – rujan 1997.) bio ministar financija. Ovaj put s njim smo razgovarali o temama iz te faze njegove karijere.

Što vidite kao glavni problem 12 godina poslije?
Problem je što se o poreznoj politici lamentira bez deklariranja strateških političkih i ekonomskih ciljeva i što se ona uzima kao nezavisan instrumentarij. Inicijative se izbacuju bez temeljnih analiza i stavova struke. Porezna je politika dio ukupne ekonomske politike koja mora biti u funkciji ostvarivanja općih nacionalnih ciljeva. Prvi i najvažniji cilj mora biti puna zaposlenost i ekonomska održivost, što omogućuje socijalno snažnu državu. Za to moramo potaknuti investicije, a za njih je nužno povećati nacionalnu štednju. Znači, porezna politika mora biti proinvesticijska, u funkciji rasta štednje. To prije što smo jako zaduženi.

Kriza očito više pogoduje uravnilovkama; politički su oportunije ‘hajke na imućne’.
Danas se zaziva oporezivanje štednje i prihoda od štednje zbog svojevrsnog revanšizma prema društvenim skupinama za koje se smatra da su nezakonito stekle kapital, zanemarujući pritom da se tako šteti interesima svih onih koji su ga stekli na legitiman i legalan način. Umjesto da definiramo instrumentarij za jedno i za drugo, poseže se za zamjenom teza i ide k dvostrukom oporezivanju. Onaj tko je zaradio dohodak i dio tog dohotka uštedio već je platio porez na dohodak. Ako mu se pri njegovu investiranju na tržište kapitala, u banku ili nekretnine naplati porez na kamatu, dividendu ili dobit od prodaje, onda je to dvostruko oporezivanje. Tako se kažnjavaju oni koji štede i omogućuju ulaganja, a stimuliraju oni koji odmah potroše svoj dohodak. Dapače, ovi drugi su i pozvani da koriste socijalu jer su glasniji.

Zagovornici tih poreza vjerojatno bi rekli da bankari brane svoju bazu štediša?
Nije to pitanje baze banaka jer se to tiče svih. Jednostavno, besmisleno je oporezivati resurse koji vam toliko trebaju, a nemate ih dovoljno. Hrvatska ima deficit između domaće štednje i investicija i za toliko se “po defaultu” godišnje mora zaduživati vani gomilajući javni i privatni dug. Mudre zemlje to ne čine. Ne možemo jednostavno kopirati porezne sustave, primjerice, velikih zapadnih zemalja. Oporezivanje kapitala i imovine donijelo bi simboličan prirast poreza, jako povećalo poreznu administraciju i bijeg kapitala te utaju. Ovako kako se sada vodi rasprava, poreznom politikom potaknut ćemo samo to da poduzetnici postaju rentijeri, realiziraju ono što su dosad zaradili i povuku se iz aktivnosti, otpuste ljude i možda novac “izvezu” iz Hrvatske ulaganjem u inozemstvo. U poreznoj filozofiji mora se razlikovati poduzetničko oporezivanje od rentijerskog i špekulantskog.

S porezima na potrošnju stvari su jednostavnije, no i tu postoje granice. Opća je ocjena da u cjelini imamo visoko porezno opterećenje?
Imamo. Cilj oporezivanja postao je punjenje proračuna i plaćanje državnih izdataka. Optimalno oporezivanje postoji kad nacionalna ekonomija u potpunosti koristi svoje kapacitete. Sve u svemu, fiskalna rješenja ne treba tražiti na povećanju poreza, nego na smanjenju, ali uz usporedno rješavanje fiskalnih zahtjeva na rashodnoj strani.

Kako biste opisali poželjnu poreznu filozofiju?
Najzdraviji princip je staviti poreznu politiku u funkciju gospodarske politike koja će vratiti povjerenje ulagača i početi stvarati nova radna mjesta. Privatnom sektoru kroz poreznu politiku treba ostaviti više prostora i više dohotka za stvaranje kapitala koji će se investirati. Najbolja porezna politika je proširiti poreznu bazu i smanjiti porezne stope.

Je li to i način kako smanjiti razliku između nominalno visokih i efektivno znatno nižih stopa?
Treba ukinuti sve rupe u sustavu poreznih olakšica. Država mora uzimati porez u normalnoj proporciji u odnosu na aktivnost poreznog obveznika ne gušeći pritom njegovu motivaciju za aktivnošću. Novo oporezivanje treba dolaziti samo s rastom porezne osnovice, odnosno rastom gospodarske aktivnosti i BDP-a. Kaže se da je oporezivanje čerupanje guske uz što manje piske. Mi, čini se, počinjemo ovcu šišati ispod kože i potičemo dalje poreznu evaziju.

Koliko nam porezi utječu na (ne)dolazak stranih investitora?
Sigurno su jedan od pet faktora. Kad se porezima dodaju kvaziporezni nameti poput raznih komunalnih usluga, uređenja zemljišta, kulturnih poreza, poreza za reprodukciju šuma… onda je taj pritisak prilično visok. Poreznu politiku treba vratiti u funkciju poduzetništva, a političari bi mnogo više vremena i energije morali trošiti na politici javnih rashoda jer su mnogi rashodi neproduktivni i jalovi.

Je li moguć ozbiljniji zaokret u tom smjeru koji bi se efektuirao relativno brzo?
Uvijek je to moguće, samo je pitanje političke konstelacije i podrške.

Ali čini se da je upravo to latentan problem. Postoji li za to rješenje?
Nove bi poreze, odnosno zakone o porezima, trebalo uvoditi glasovanjem s čak dvotrećinskom većinom. U zemlji koja grca pod poreznim teretom, a istodobno ima veliku evaziju, šteta je i luksuz uvoditi nove poreze. To je šišanje ovce ispod kože, najskuplja porezna politika.

Sustav zreo za remont

Po poreznom sustavu već se godinama pomalo ‘prčka’. Je li zreo za remont?
Treba mu dubok remont jer je “izglodan” brojnim rupama u sustavu; izuzećima i olakšicama koje zahtijevaju armiju službenika da ljudima vraćaju poreze. Uzimamo pa vraćamo umjesto da proširimo osnovicu, smanjimo stope i nikome ne vraćamo. Za razliku od izdašnih i jednostavnih poreza na potrošnju, oni na kapital, odnosno imovinu, komplicirani su i dvojbeni. Štete procesu stvaranja ulaganja i zapošljavanja, a administrativno su skuplji od koristi koje mogu donijeti. Uza sve, oporezivati neselektivno samo jedan od tih oblika poreza zapravo je diskriminirajuće. Govorimo o oporezivanju štednje i prihoda od štednje i kapitala, a istovremeno imamo poticaje na stambenu štednju. Oporezivati se mora konzistentno.