I HRVATI SU JEDAN OD NARODA KOJI IZABIRU BIJEDU, ZAR NE?

Jedna ilustracija značaja zadnje rečenice kod viewera:

“Zato, strategija razvoja jedne zemlje nije neki komad papira, koji se na brzinu sklepa pred izbore, nego je to osmisljeni plan funkcioniranja jednog drustva u cjelini, bar na srednjorocno razdoblje.”

Preporučam svim zainteresiranim forumašima da pogledaju “Ashley Bryant & IBM Watson”. Ashley Bryant je učiteljica male djece (od 2 do 4 godine), što je, kako kaže IBM Watson, “the hardest job in the world”. I to toliko težak da imućni roditelji u SAD plaćaju najbolje privatne instruktore poput Ashley Bryant do 500 (petsto, nije greška) dolara po satu da educiraju njihovu malu djecu.

U SAD gdje raste inequality to je izazvalo dosta prašine, posebno nakon govora Janet Yellen o efektime nejednakosti na izglede edukacije djece u obiteljima slabijeg imobnog stanja, a time i na ekonomski razvoj SAD. Bilo je zabavno pratiti oštre diskusije na forumima, a najbolji je bio jedan od tih instruktora s tom satnicom. On je, nakon uvoda “I cannot understand what the f..k is this yack all about?” na vrlo jednostavan način objasno da je “znanje proizvodni faktor koji ima svoju cijenu i da je potpuno svejedno da li će tu cijenu plaćati privatno individualni pojedinci – ili država ako dođe pameti”.

Eh sada, kad se sjetim koliko male djece u Hrvatskoj teško pati od “socijalne isključenosti” – roditelji su im toliko siromašni da im ne mogu plaćati predškolske aktivnosti pa u prvi razred ulaze potpuno nepripremljena. Lako je pogoditi što to znači za razvoj Hrvatske – i ne samo ekonomski.

U Hrvatskoj se ovom problematikom intenzivno i organizirano bavi samo UNICEF koji poštom šalje letke s naslovom “Djeca na biraju isključenost – biti isključen je neopisivo teško”. Neću dalje navoditi što još sve piše u tom letku.

Jedna od tragedija ove države jest i ta da se kod nas – za razliku od SAD s kojima neki nadobudni novinari, bankari i ekonomisti vole vući paralele – diskusije na ovu temu ne vode čak niti na forumima.

Kad pogledamo obrazovnu strukturu hrvatskog stanovnistva, onda nam puno toga moze/mora biti jasnije. Naravno, da nam trebaju lohn-poslovi u tekstilu ili obucarskoj industriji, ali sa tim primanjima mozes jos nekako zivjeti na selu, gdje imas jos komad zemlje koju obradjujes i nisi podstanar. Ako zivis u Zagrebu, Splitu, Rijeci…treba ti najmanje 6000 kuna netto da bi prezivio mjesec. E sad, koji poslovi u Hrvatskoj mogu omoguciti ovakva i visa primanja, je pravo pitanje!? Kolega Marx u svojim strucnim komentarima, cesto vrsi usporedbu proizvodnih troskova po jedinici (Lohnstückkosten), odnosno produktivnost svakog radnog mjesta, ma gdje ono bilo u Europi ili svijetu. Ako ovako postavimo stvar, onda nije cudno, da se na tisuce/milijune radnih mjesta u Shenzhenu, Hiuzhou, Gouangzhou…zatvaraju dok na drugoj strani Njemacka biljezi nova zaposljavanja i najmanju stopu nezaposlenih u zadnji 25 godina. Sta je se dogodilo Kini? Postali su skupi za jednostavne proizvode, male dodane vrijednosti i ta radna mjesta, sele u Indoneziju, Banglades, Pakistan… Zato, strategija razvoja jedne zemlje nije neki komad papira, koji se na brzinu sklepa pred izbore, nego je to osmisljeni plan funkcioniranja jednog drustva u cjelini, bar na srednjorocno razdoblje.

Ako je poslovno okruzenje stabilno i predvidljivo – investicije ce doci same od sebe

Vlada treba

1. Promijeniti negativnu poreznu praksu kaznjavanja bez upozorenja i savjetovanja poduzetnika

2. Osigurati da su zakoni jasni i nedvosmisleni i da se jednako provode na cijelom teritoriju

3. Stati na kraj samovolji inspektora, i uvesti kontrolu rada inspektora (uvesti svojevrsni customer care centar gdje se poduzetnik moze pozaliti ako smatra da je ostecen)

4. Najaviti promjene zakona najmanje godinu dana prije nego sto zakon stupi na snagu, objasniti sto zakon znaci i kako se prilagoditi zakonu

Dati jamstva za sve gore navedeno

Nakon toga

5. Ukinuti glupe poreze tipa porez na ime firme, taj porez npr. nema nikakvog smisla

6. Smanjiti porez na rad zaposlenika, kako bi vise isplacenog novca zavrsilo u dzepu ljudi, koji bi taj novac potrosili ili investirali odnosno kako bi se smanjio bruto izdatak placa za kompanije sto bi ih ucinilo konkurentnijim

7. Liberalizirati zaposljavanje i odpustanje kako – to bi u roku 2 mjeseca promijenilo sliku broja nezaposlenih jer bi smanjilo rizike zaposljavanja odnosno odpustanja

Sve to skupa nisu neke velike promjene i mogu se provesti u 3 mjeseca, ako se ima volje i malo hrabrosti

Sve, sve, sve – samo nikad ne ono pravo

Gledajući ovu fotografiju i tekst ispod nje čovjek dobiva dojam da ovaj skup nije održan u Hrvatskoj nego u nekoj drugoj državi. Kao prvo, opet se “kultivira” iluzija da se svaki problem može riješiti šutnjom (t.j. ignorirati ga toliko dugo dok se ne raspline u zrak). No, nažalost, to je velika greška a sve greške koštaju.

Na stranu to da opet nije bilo niti riječi o An Economic Reform Agenda for Croatia njemačkog instituta Ifo. Dobro, netko bi – u paničnom strahu – tu studiju mogao pokušati otpisati kao teoriju. No, ona ima jedan vrl neugodan praktičan aspekt: u prvom uvodu (ima ih dva, da sada ne tumačimo zašto) upozorava na opasno zaostajanje Hrvatske u konkurentnosti.
Dobro, svaka država danas ima vijeće ili agenciju za konkurentnost kao što ima grb, himnu, zastavu, burzu, nacionalnu avionsku kompaniju itd.- pa to ima i Hrvatska.

Podsjetimo na četiri “jahača apokalipse” globalne konkurentnosti.

Bijeli konj s jahačem simbolizira osvajanje. Njegov jahač odapinje strelice. Asocira se s jediničnim troškovima rada – oružju kojim je Njemačka izvozna indusrija osvojila svijet i – naravno – najomiljenoj temi Angele Mmerkel.

Crven konj simbolizira rat. Predstavlja cijenu sata rada odnosno borbu za plaće između sindikata ili individualnih pojedinaca i poslodavaca.

Crni konj – glad – ima jahača s vagom. On simbolizira glad odnsono produktivnot po satu rada. Oni koji nisu dovoljno produktivni propadaju i moraju gladovati. Kako je upozoravao još Marx (onaj originalni), “nacije koje nisu dovoljno produktive jednostavno crkavaju”. Svaki poslodavac “važe” svakog radnika i utvrđuje koliko ga (i da li uopće) treba i ako ga stvarno treba koliko ga može platiti. Riječju, koliko mu je produktivan. Kako kažu Amerikanci: “Ne plaćaj nikoga niti cent više nego što ti vrijedi”.

Blijedi konj (s bojom sablasti ili duha) predstavlja smrt (njegov jahač maše kosom). To je realni efektivni tečaj. Ako ovi prethodni elemanti nisu u redu i još k tome nisu dobro usklađeni, to za dotičnu državu znači životarenje i polaganu smrt.

E pa ti teoretski investitori čijem se dolasku nada premijer Orešković znaju da su ova četiri jahača apokalipse globalne konkurantnosti totalno opustošila Hrvatsku i da se ona može oporaviti tek na temelju čvrstog i sveobuhvatnog plana ekonomskih reformi (poput onog koji je izradio Ifo o kojem se sada šuti).

Imajući to u vidu, ne čudi da dva vodeća poslovna medija u Njemačkoj – WirtschaftsWoche (njemački ekvivalent The Economista i Handelsblatt posjeti Tihomira Oreškovića nisu posvetila niti jednu jedinu riječ.