Po satu smo skuplji od produktivnih Slovaka, Poljaka...

Raspon prosječna troška rada po satu, koji povrh plaća i doprinosa uključuje i druge socijalne troškove poslodavaca, lani je u europskim ekonomijama sezao od bugarskih 3,7 eura do 39 eura u Švedskoj Raspon prosječna troška rada po satu, koji povrh plaća i doprinosa uključuje i druge socijalne troškove poslodavaca, lani je u europskim ekonomijama sezao od bugarskih 3,7 eura do 39 eura u Švedskoj

Iako se u odnosu na 2008. prosječni trošak rada u Hrvatskoj smanjio za više od 5%, i dalje je viši nego u nizu zemalja regije koje su bilježile povećanje, a čije ekonomije su jače od naše.

Da je Europska unija ekonomski jako šaroliko društvo, suvišno je isticati, ali objave nekih brojki svaki put ipak "zazvone". To svakako vrijedi za statistike tržišta rada koje podcrtavaju goleme razlike između razine plaća i/li ukupnih troškova rada.

Prema podacima Eurostata, raspon prosječnog troška rada po satu (prema broju sati koji se zaposlenima isplaćuju, bilo da su izvršeni ili neizvršeni sati rada), koji povrh plaća i doprinosa uključuje i druge socijalne troškove poslodavaca, lani je u europskim ekonomijama sezao od bugarskih 3,7 eura pa do deseterostruko većih 39 eura u Švedskoj. Iako su u zajednici 27 zemalja neizbježne i zadrške u pogledu metodološke usporedivosti, taj raspon jasno oslikava konvergencijski jaz, a on je u pogledu troškova rada povelik i među zemljama eurozone koje imaju zajedničku valutu, a razina plaća i troškova rada u njima razlikuje se više od četiri puta. Primjerice, u Belgiji trošak rada po satu premašuje 37 eura, a u Slovačkoj je 8,3 eura, što je manje i u odnosu na Hrvatsku.

Kao i u slučaju prosječnih bruto i neto plaća te minimalaca, kod nas je taj pokazatelj veći nego u šest-sedam novijih članica EU s kojima se obično uspoređujemo. Prosječni trošak rada po satu u Hrvatskoj se za 2012. procjenjuje, kao i godinu prije, na 8,7 eura. To pak pokazuje širinu obuhvata troška rada po satu u odnosu na, primjerice, bruto plaću, koja je , prema DZS-u, potkraj 2012. po satu iznosila nešto manje od 47 kuna (približno 6,3 eura). 

'Korporativne' podjele 
 Uz plaću i doprinose, ukupan trošak rada uključuje i bonuse, plaćanja za neradne dane, odmor, prekovremeni rad, programe štednje zaposlenika, određene naknade u naturi i slično. Iako u odnosu na pretkriznu 2008. spomenuti prosječni trošak rada u Hrvatskoj predstavlja smanjenje za više od pet posto (2008. godine iznosio je 9,2 eura), to je još uvijek više nego u nizu zemalja regije koje su u tom razdoblju uglavnom bilježile povećanje (Slovačka npr. za 13,8 posto), a čija gospodarstva su konkurentnija i proteklih se godina bolje od nas nose s krizom. I Poljska i dalje ima nižu prosječnu razinu troška rada nego Hrvatska. Isto vrijedi i za Mađarsku te tri baltičke zemlje, dok je u Bugarskoj i Rumunjskoj ona i upola niža; 3,7 i 4,4 eura po satu. Trošak rada po satu sam po sebi, međutim, ne govori mnogo o produktivnosti rada i konkurentnosti. U prilog tome govori i to što je danas pritiscima smanjenja deficita i plaća i povećanja konkurentnosti izloženije više zemalja Unije s troškom rada osjetno ispod prosjeka EU negoli onih s nominalno najvišim plaćama i pratećim troškovima rada. Oni utoliko više upućuju na značajne razlike u strukturi ekonomija.

Neki će ekonomisti reći kako i na razini pojedinih gospodarstava na neki način vrijede podjele nalik onim korporativnima, unutar kojih također postoje veliki rasponi cijena rada. Kao primjer nerijetko se navodi Luksemburg sa sektorskom strukturom BDP-a u kojoj više od 80 posto čine usluge, s naglaskom na one u financijskom sektoru. To je važan adut i u slučaju Švicarske, koja usto ima i dugu tradiciju nekih specifičnih vrsta industrije, s razmjerno velikom dodanom vrijednošću, što je pak svojstveno i, primjerice, Finskoj. Sve u svemu, za ekonomije s većim udjelom sektora ili industrija koji su naglašenije radnointenzivni (i s manjom dodanom vrijednošću) trošak rada ima i relativno veću važnost. To dijelom zacijelo objašnjava i činjenicu da je većina zemalja regije srednje i (jugo)istočne Europe prema prosječnom trošku rada po satu u donjem dijelu ljestvice EU. I to je društvo, međutim, dosta šaroliko kad je posrijedi produktivnost, odnosno jedinični trošak rada (cijena rada u odnosu nastvoreni BDP) i općenito konkurentnost. 

MMF: Ograničeni pomaci
Da Hrvatskoj to nije jača strana, pokazuje desetljetna stagnacija postotnog udjela u svjetskom izvozu, što nije bio slučaj kod većine usporedivih zemalja. MMF je tako u posljednjem opširnijem izvješću konstatirao kako je "Hrvatska napravila ograničene pomake u povećanju svoje prisutnosti na nekim tržištima, ali je istodobno izgubila tržišni udio u važnim izvoznim proizvodima, i to unatoč relativno malom rastu jediničnih troškova rada za brojne izvozne proizvode, posebice u prerađivačkoj industriji". U Fondu to dijelom pripisuju tome što je "razina plaća u Hrvatskoj i dalje znatno iznad prosječne u usporedivim zemljama, odnosno visoka u odnosu na razine produktivnosti, mada se ta razlika u posljednjem desetljeću smanjila". Hrvatskoj se, usto, pripisuju velike slabosti u vezi s necjenovnom konkurentnošću, posebice u (ne)fleksibilnosti tržišta rada kao jednom od krivaca za vrlo nisku participaciju radne snage.

Kada je posrijedi cijena rada, nominalne bruto i neto plaće potkraj prošle godine su stagnirale na razini s kraja prethodne godine, a početkom ove godine su i blago smanjenje. Uzme li se u obzir inflacija potrošačkih cijena, kupovna moć prosječne plaće na razini cijeloga gospodarstva nastavila se smanjivati, već treću godinu zaredom, ističu analitičari središnje banke u najnovijem Biltenu. Nominalni jedinični trošak rada smanjio se u četvrtom tromjesečju 2012. jer je proizvodnost rasla brže od rasta naknada, što je slabilo troškovne pritiske na inflaciju. Pritom je rast proizvodnosti bio posljedica jačeg pada zaposlenosti od pada gospodarske aktivnosti u istom razdoblju, ističu u HNB-u, dodajući da se zbog kretanja potrošačkih cijena i realni jedinični trošak rada nastavio smanjivati. Ipak, taj je pad (kao posljedica smanjivanja broja zaposlenih i pada plaća u industriji) u odnosu na prethodna razdoblja usporio. 

Trošak rada porastao

Grčka jedina u minusu, austrijski plus 15,5% 

Prosječan trošak rada po satu za sve ekonomije EU procjenjuje se na 23,4 eura, a za eurozonu na 28 eura. U strukturi tih troškova na plaće se odnosi približno tri četvrtine, dok su ostatak drugi socijalni troškovi. I tu su, međutim, varijacije povelike; na Malti više od 91 posto troška rada čine plaće, dok u Francuskoj čak trećinu čine razni ostali troškovi. U odnosu na vrijeme prije krize troškovi rada po satu u Uniji su u prosjeku nominalno porasli 8,6 posto. Od zemalja eurozone najviše su porasli u Austriji (15,5%) te Slovačkoj i Finskoj (13,7%), samo Grčka bilježi smanjenje, a Portugal i Irska stagnaciju. Među državama izvan zone eura najveća povećanja, u nacionalnim valutama, registrirana su u tom razdoblju u Bugarskoj i Rumunjskoj (42 i 27%), dvjema zemljama s najnižom razinom troška rada po satu, dok je samo u Litvi on pao. Pritom treba reći da je kod usporedbi u eurima za države koje nisu članice eurozone u pojedinim razdobljima značajan i utjecaj tečajnih kretanja.

Bruto plaće u Hrvatskoj

U PR-u zarađuju 93 kune, u tekstilu 21

Najveći dio troška rada po satu čine bruto plaće po satu, pa u usporedbama s drugim zemljama Hrvatska i tu stoji slično. Nešto su više nego u većini zemalja srednje i (jugo)istočne Europe. Prema Eurostatu, udjel zaposlenih čije su bruto plaće po satu manje od dvije trećine  prosječne u ekonomiji u nas se kreće oko 18%, što je neznatno više od prosjeka EU-27 i manje nego u većini postsocijalističkih zemalja. Ipak, prosječne bruto plaće po djelatnostima dovoljno govore o razlikama. Primjerice, u djelatnosti Promidžbe (reklame i propaganda) i istraživanja tržišta prosječna je bruto plaća po satu gotovo 93 kune, a u proizvodnji odjeće tek nešto više 21 kunu.   

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana Pogledaj sve