Bit će 2018. godina – reformi!" Zgodna, glasna i sexy mantra orila se na sve strane nekako u ovo doba lani. Izgovarao ju je premijer, poslušno ponavljali članovi Vlade, odjekivali nasmiješeni PR-ovci… Najprije grleno, gordo, a kako su mjeseci prolazili sve tiše i rjeđe. Naposljetku – muk.  Eksperimenta radi, zamijenimo 2018. godinu s 2017. Ili, recimo, s 2015.. Zvuči poznato?

Ili, budimo krajnje banalni, pa stavimo 2008. godinu. Baš kao što se Bill Murray u legendarnom filmu Beskrajni dan iznova budi 2. veljače,  proživljavajući ga u nebrojeno varijacija na istu temu, tako Hrvatska početkom svakog siječnja ulazi u godinu reformi. Mijenjaju se premijeri, lijeva i desna opcija u Banskim dvorima, ali mantra ostaje ista. Najprije grleno, a onda muk. Pa sve ispočetka. 

Kako upristojiti državu
Potezi koji će olakšati život poduzetnicima, otvoriti vrata stvaranju novih radnih mjesta, srezati teret poreza i administracije, državni aparat transformirati u efikasan servis koji služi svojim građanima, a ne sam sebi i političkim uhljebljivanjima, srediti liste čekanja u bolnicama, kaos u pravosuđu, omogućiti dostojne mirovine… Ukratko, upristojiti državu da bude sličnija jednoj Austriji ili Njemačkoj, za koje se danas uglavnom kupuju jednosmjerne karte.  Predviđanja gospodarstvenika o tome što nas u gospodarstvu čeka u 2019. gotovo su sijamski blizanci onih od prije 365 dana. Kroz njih se provlače iste teme nedostatka odlučnih reformi, muče ih isti problemi, upozoravaju na slabe šanse da se održi zamašnjak dugoročnog rasta.

Istini za volju, 17. kvartala rasta BDP-a i "pospremanja" javnih financija prelilo se u opipljivi optimizam oko dizanja kreditnog rejtinga i vraćanja Hrvatske na kartu 'mainstream' ulagača. No, da se umjesto teme o Agrokoru stavi demografija i egzodus radne snage, prošlogodišnji tekst bi, u novinarskom žargonu rečeno, uredno držao vodu. Gotovo pa verbatim.  Godinu na izmaku bez sumnje obilježile su kontroverze spašavanja Todorićeva koncerna. Ekonomska šteta je suzbijena, a dobavljači i kreditori najvećim dijelom spašeni. Istodobno, angažiranje autora "lex Agrokora" na milijunskim poslovima u restrukturiranju najvećeg domaćeg koncerna, poznatija kao afera Borg, stajala je fotelje potpredsjednicu Vlade Martinu Dalić i prvog izvanrednog povjerenika Agrokora Antu Ramljaka.

Iako se kao najveći uspjeh naglašava da propast starog Agrokora porezne obveznike nije koštalo ni kune, ta će se teza tek testirati u sudskim procesima nezadovoljnika postignutom i od suda blagoslovljenom nagodbom. No, kontroverze koje su pratile taj rasplet erodirale su ionako mizerno povjerenje građana u politiku i institucije države, a o razmjerima te štete može se samo nagađati.  Taman kad je spriječen nekontrolirani bankrot koncerna, dogodio se pulski Uljanik. Spašavanje privatne tvrtke koja je ugovarala brodove uz gubitke, jašući na državnim jamstvima odavno je sazrela za stečaj, ali je politički važna zbog održavanja krhke parlamentarne većine u Saboru, teško je između četiri i šest milijardi kuna.  

Kobno saniranje gubitak
S jamstvima čija su protestiranja već krenula, u pitanje dolazi teško stečena stabilnost javnih financija, ali i dugoročni planovi o uvođenju eura, koji ovise o nastavku silazne putanje javnog duga Hrvatske. Koliko je tanak taj led, ilustriraju kosti koje, praktički, svakodnevno ispadaju iz ormara. Usporedo s Uljanikom, država je velikodušno na teret proračuna sanirala gubitke i obveze kutinske Petrokemije koju je potom uglancanu za djelić uloženog prodala Ini i PPD-u da nastave profitabilnu proizvodnju u budućnosti.  Sve se glasnije spominje da bi na naplatu u prvoj polovici godine mogao doći i račun za izgubljenu arbitražu u procesu Ina-Mol u Washingtonu, čiji iznos navodno doseže oko 4,5 milijarde kuna. 

Presušilo je i strpljenje sindikatima javnih službi koji godinama čekaju da Vlada poveća osnovicu plaća, kako se obvezala tijekom krize, za pretpostaviti nakon što se za veće plaće sucima novac našao, ali ne i za njihove članove… Objektivno, jedini konkretan reformski potez je treći krug prekrajanja poreznog sustava koji bi, prema kalkulacijama iz Katančićeve, građanima trebao donijeti oko 2,7 milijardi kuna rasterećenja. S velikim brojem radnika s niskim primanjima i posljedično van škara poreza na dohodak, prostora nema puno, pa se širi lista proizvoda koji se oporezuju sa sniženom stopom PDV-a od 13 posto.  Budući da poreza na nekretnine, jedinog koji bi omogućio značajno rezanje opterećenja dohotka, i dalje nema na vidiku, preostaje kompliciranje poreznog sustava i nada da će se trgovci odreći svojih marži u korist nižih cijena za potrošače. 

Ufanje u korporativnu filantropiju Vlada je pokazala i dizanjem neoporezivog praga za primitke s 2500 na 7500 kuna nadajući se da će to poslodavce motivirati da nagrađuju radnike božićnicama, regresima ili 13. plaćom bez porezne penalizacije. Svođenje reformske priče na poreznu intervenciju, logična je cijena odustanka od bilo koje druge vrste strukturnih zahvata, no time je i njezin opseg iznimno tanašan. Nakon višegodišnjeg odugovlačenja i kritika Bruxellesa o manjku napretka, Vlada se napokon počela baviti nastavkom mirovinske reforme. Linijom manjeg otpora, a i očito "zagolican" sa 100 milijardi kuna u drugom stupu, kojim bi se dale pokrpati brojne rupe, resorni ministar Marko Pavić izašao je s prijedlogom koji je de facto značio ukidanje drugog mirovinskog stupa.

Naime, pravo na dodatak od 27 posto imali bi samo onim koji bi svoju mirovinsku štednju poklonili državi pristajući na isplate mirovina iz proračuna.  Nakon žestokih kritika, Vlada je reterirala pa će pravo na dodatak imati i oni u drugom stupu, no ne odustaje od mogućnosti povratka iz drugog u prvi stup tako da marginalizacija sustava kapitalizirane štednje ostaje otvorena mogućnost. Upravo argumentacija u toj raspravi, o tome da za dodatak na mirovinu nema novca jer to zahtijeva basnoslovnih 40 milijardi kuna do 2040. godine, a ne rješava problem 230.000 građana s minimalnim plaćama, oslikava svu tragediju hrvatske priče o reformama. 

Dok za usmjeravanje mirovinskog sustava prema održivoj putanji nema potrebnih 0,6 posto BDP-a godišnje, za veća izdvajanja za obranu od 0,7 posto BDP-a godišnje (na famoznih 2% za NATO) ili nabavku prastarih vojnih aviona koji ni ne zadovoljavaju standarde Saveza – ima. I to se uopće ne dovodi u pitanje. U fokusu javnih kritika uglavnom je produljenje radnog vijeka do 67. godine života, već danas realnost dobrog dijela zemalja EU.  

Najdrastičniji problem
Činjenica da se zaobišlo vezati minimalne mirovine s imovinskim cenzusom te pobjeglo od diranja u povlaštene mirovine kao vrag od tamjana, govori o kozmetici koja ne uznemirava privilegirane skupine, od veterana do akademika. Dok ministar Milan Kujundžić javnosti šeretski poručuje da "ako ne vidi reforme u zdravstvu, nek' ide okulistu" u tom se resoru stvari nisu pomaknule s mjesta; Vlada mu je čak preusmjerila milijardu kuna više efektivno odustajući od pretenzija da ima namjeru uvesti red.  Jednako tako, nitko više ne spominje promjene u javnoj upravi, rezanje parafiskalnih nameta, teritorijalni preustroj, pravosuđe, privatizaciju, aktivaciju državne imovine, a javne firme tema su samo kod imenovanja i zapošljavanja… 

Danas poduzetnicima u Hrvatskoj nedostaje najmanje 35.000 radnika, a neodrživu situaciju u kojoj milijun i pol radnika financira 1,2 milijuna umirovljenika preko noći je otežalo iseljavanje. U potrazi za boljim životom, od ulaska u EU emigriralo je po procjenama oko 300.000 građana, neke brojke govore i 400.000. Iseljavanje je tek ogolilo problem da su stopa participacije domaće radne snage kao i stopa zaposlenosti među najnižima u EU.

U brojkama, milijun ljudi u radnoj dobi ne radi niti ne traži posao, a istovremeno koristi beneficije od zdravstvenog osiguranja do korištenja javne infrastrukture. Demografske procjene govore da će do 2050. godine u Hrvatskoj biti oko 800.000 ljudi manje nego danas pa bi popis stanovništva realno mogao stati na tek oko 3,2 milijuna građana. S nestankom ljudi nestaju radna snaga i potencijal za rast.  Tada će se kontingent radne snage smanjiti za 500.000 potencijalnih radnika, a broj zaposlenih biti 250.000 manji uz istovremeno, porast broja starijih uzdržavanih osoba iznad 65 godina za 158.000 građana. 

Gašenje 'požara'
Da značajnih reformi nema ni gleda li se s naočalama, a nažalost ni pod povećalom, demonstrira Doing business izvješće Svjetske banke.  U njemu smo u 2018. pali za sedam mjesta u odnosu na prošlu godinu, na 58. od 190 zemalja. Izvješće ostaje crno na bijelo check lista najvećih prepreka za stvaranje prijateljskog poslovnog okruženja za koje vlast pretjerano nema ni volje ni smisla ni kapaciteta. 

Hoće li 2019. biti godina reformi? Ako je suditi po predstavljenom proračunu, neće. Nema u njemu ni natruhe reformskih zahvata ni redukcije strukturnog deficita. Ali, zato ima aviona, gašenja požara po jamstvima Uljaniku, većih mirovina po proširenim braniteljskim pravima, subvencija šakom i kapom…  Ni traga od koherentne ekonomske politike zemlje iz koje građani bježe i koja puca po šavovima socijale, zato u obilju kupovanja socijalnog mira i pacificiranja potencijalno neugodnih interesnih grupa. "Eksperimenta radi, zamijenimo 2019. godinu s 2022. Ili, recimo, s 2025. Zvuči poznato? Ili, budimo krajnje banalni, pa kao godinu reformi stavimo 2050. Najprije grleno, a onda muk. Pa sve ispočetka.