Pitanje budućnosti radne snage prije dva tjedna komentirao je u intervju Poslovnom dnevniku ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić.

Ovaj tjedan razgovarali smo s predstavnicom poslodavaca, predsjednicom Hrvatske udruge poslodavaca Gordanom Deranjom koja je za Poslovni dnevnik iscrpno komentirala pitanje za koje naglašava kako “konačno dolazimo do toga da cijelo društvo postaje svjesno tog gorućeg problema na koji HUP ukazuje još od razdoblja krize”, a taj gorući problem za cijelo društvo zove se radna snaga.

HUP je nedavno izašao sa setom mjera koje bi pomogle između ostalog i tržištu rada. Možete li nam reći više o tim mjerama?
Predložili smo Ministarstvu financija da prihvati prijedloge koji ne utječu na rashodnu stranu proračuna već omogućavaju poslodavcima ulaganje dodatnog dijela prihoda poslovanja u plaće, nagrade, topli obrok ili smještaj zaposlenika. Dakle, tražili smo proširenje i povećanje iznosa neoporezivih primitaka koje se mogu isplatiti ili omogućiti radnicima, a da pritom ne stvaraju dodatan trošak poslodavcu. Na dobitku bi bili i radnici i država jer se svako povećanje plaće prelijeva u proračun kroz rast potrošnje i prihoda od PDV-a. Tražili smo i značajnije zahvate poput smanjenja stope poreza na dobit na 12% za sve poduzetnike, povećanje praga s 3 milijuna kuna na 15 milijuna kuna za plaćanje PDV-a po naplaćenoj fakturi, odustajanje od povećanje koeficijenta pri utvrđivanju mjesečne osnovice za obračun tzv. “direktorskih” doprinosa, primjenu snižene stope PDV-a na dodatne kategorije (npr. bezreceptni lijekovi, mliječni proizvodi, novine i tiskovine, javni prijevoz putnika, smještaj i ugostiteljske usluge itd), porezne olakšice građanima za ulaganje u stambeni prostor i njegovo održavanje. Sve su to mjere koje bi građanima i poslodavcima pružile bolji životni standard i veću konkurentnosti u poslovanju i poslovnom okruženju.

Kakva je suradnja poslodavaca i Vlade po pitanju problema radne snage?
Vlada i poslodavci po tom pitanju surađuju najviše u dijelu koji se odnosi na kvote. HUP je u proteklo vrijeme uputio više ozbiljnih apela o nedostatku radne snage jer gospodarstvo, posebno radno intenzivne industrije, počinju odbijati poslove i narudžbe obzirom da ih nemaju s kim realizirati. Prostor za povećanje plaća više ne postoji, investicije izostaju i nastupa stagnacija. Trebamo hitno rasterećenje troškova rada i poslovanja i smanjenje parafiskalnih nameta. Prestanimo kalkulirati jer je vrijeme za neodlučnost prošlo. Odobravanje kvota koje HUP već više godina koordinira s Vladom nije lijek, već uklanjanje simptoma i zato moramo zajedno sjesti za stol i dogovoriti prioritete. HUP će podržati Vladu, ali moramo znati ima li Vlada u planu konkretne zahvate, a ne kozmetičke promjene.

Ministar Pavić u rekao je da se oni poslodavci kojima nedostaje radnika trebaju javiti HZZ-u. Imali li zavod uopće dovoljan bazen vama potrebne radne snage?
Čudi me ta izjava posebno jer ministar Pavić zna da je određen broj prijavljenih osoba na HZZu nezapošljivo. Na burzi je trenutno 18500 slobodnih radnih mjesta. Zar stvarno mislite da poslodavci sami sebe bojkotiraju?  Trebali bismo više razmisliti kako kvalitetnije regulirati sustav radne snage.

Počinjemo li se mi baviti i ovim pitanje prekasno i trebamo li se miriti s činjenicom da nam slijedi snažniji uvoz radnika?
Poslodavci upozoravaju na nekonkurentnost države već dugi period. Nitko ne može reći da se aktualna situacija dogodila iznenada. Otprilike kao da se čudimo snijegu u veljači. I posljednja istraživanja, ne samo naše HUP-ovo koje je, podsjećamo, objavljeno u svibnju, ukazuju na to da mladi ljudi s obiteljim, a odlaze iz države zbog besperspektivnosti. Vjerujte mi, većina naših građana ne želi otići u nepoznato, i značajan broj bi se vratio čim bi poraslo povjerenje u državu koja može i želi osigurati uvjete za kvalitetan život. Uvoz radnika normalan je u svim državama zapada, jednako kao što  smo svojevremeno svi zagovarali i pozdravljali ukidanje granica s EU kako bi naša djeca mogla lakše otići u inozemstvo. Kvote su svugdje kompenzacija situacije i vršnih opterećenja, a kako zaustaviti odljev mladih i radne snage pitanja su Vlade i resornih ministarstva. Mi kao poslodavci Vladi možemo pomoći prijedlozima i mjerama koje i sami prepoznajemo u svakodnevnom radu i potrazi za kvalitetnim ljudima.

Postoji li po vašoj ocjeni konsenzus unutra društva, posebice politike da je ovo jedno od krucijalnih pitanja za državu?
Konačno dolazimo do toga da cijelo društvo postaje svjesno tog gorućeg  problema na koje HUP ukazuje još od perioda krize, i sada je na Vladi da napravi prave poteze. Najnovija istraživanja o konkurentnosti govore da idemo u stagnaciju zbog izostanka provođenja sveobuhvatnih reformi. Jednako tako je i s tvrtkama koje danas ulažu sredstva namijenjena razvoju poslovanja u povećanje plaća. Sutradan možda neće biti prostora za isplatu plaća ako se tako nastavi. Izvješće o konkurentnosti Hrvatske jasno pokazuje da smo najlošiji u efikasnosti pravnog sustava u rješavanju sporova, lakoći zapošljavanja strane radne snage, opterećenju propisima, zapošljavanju i otpuštanju radnika te efikasnosti pravnog sustava u osporavanju propisa. Moramo se pokrenuti i postati fleksibilniji.

U kontaktu ste s poslodavcima s kojim problemima, ali i ponekad rješenjima oni dolaze?
Nedostatak radne snage, visoka davanja i birokratiziranost sustava goruće su prepreke. Poslodavci traže da se pokušaju riješiti tri prioriteta i smatramo da se ona mogu riješiti odmah: hitno rasterećenje troškova rada i poslovanja, odnosno ukidanje suvišnih i netransparentnih parafiskalnih nameta i povećanje neoporezivih primitaka koje poslodavci mogu ulagati u rast plaća.

Postoji li uopće kod nas sektor koji se nije suočio s nedostatkom radnika?
Ako postoji, do nas takva saznanja nisu došla. Možda se radi o pojedinačnim primjerima, ali horizontalno gledano svi sektori su zahvaćeni tim problemom.

Često se poslodavci prozivaju jer su plaće niske – kako odgovarate na te prozivke?
Plaća iako iznimno bitna  nije prva na listi  razloga zbog koje građani napuštaju Hrvatsku i to sva istraživanja pokazuju. Tvrtke u plaće ulažu sva svoja raspoloživa sredstva, a da pritom ne ugroze opstojnost tvrtke i postojeća radna mjesta. I to je začarani krug koji moramo prekinuti, dati poslodavcima prostora da investiraju u rast poslovanja, a radnicima veće plaće kroz poreznu reformu i poboljšanje uvjeta poslovanja.

Imamo problem nezaposlenih koji ne traže posao, ali i problem dijela nezaposlenih koji su prestari za nove vještine. Kako riješiti ta dva pitanja?
Činjenica je da postoji broj ljudi koji su trajno nezapošljivi i da na ta pitanja upozoravaju i sindikalni predstavnici. Istina i da postoji dio radnika koji nisu u mogućnosti usvajati nove vještine, ali deficit na tržištu rada je toliki da bi se trebali moći zaposliti svi nezaposleni koji su spremni raditi. Da, tu se otvara i pitanje spremnost rada u drugom gradu i svi razumijemo da su to odluke koje nije lako donijeti. Poslodavci mogu, i to već rade, nuditi mogućnosti prekvalifikacija, internih edukacija i osposobljavanja, ali pojedinačni zahvati neće riješiti problem i moraju se u rješavanje uključiti sva resorna ministarstva. Država mora imati socijalnu komponentu i brinuti se o onima koji nisu sposobni i ne mogu raditi, ali isto tako, mi, kao društvo, moramo poslati snažnu poruku da svi koji mogu i žele raditi, ne smiju zbog toga biti destimulirani gubitkom određenih prava, već naprotiv, takve ljude treba stimulirati da ostanu u svijetu rada. O onima koji to ne mogu ili pak nisu sposobni, država se mora pobrinuti, ali kroz sustav socijalne skrbi, ne stvarajući lažnu sliku o raspoloživosti za posao na evidencijama HZZ-a.

Slijedi automatizacija poslova, dolaze roboti. Razmišljamo li mi dovoljno o tome što nas čeka i kakve ćemo radne vještine trebati u budućnosti?
Ne slažem se s generalnim stavom da dolaze roboti. Pojedini procesi se automatiziraju, tehnologija se unaprjeđuje pa to je u skladu s vremenom u kojem živimo. Moramo se mijenjati i kroz cjeloživotno obrazovanje usvajati nove vještine, a posebno pratiti tehnološke novitete. S tržišta nestaju oni koji se ne prilagođavaju i ne rade na sebi, bio radnik ili menadžer. Država mora više i puno brže poticati obrazovanje svih vrsta, posebice cjeloživotnog, u kojem je Hrvatska na samom dnu u odnosu na druge europske zemlje.