U sklopu traženja prav(n)og odgovora na jedno od gorućih pitanja koje je tijekom duge dužničke krize rezultiralo sa sve većim zagušenjem sustava ovrhe, isplivalo je jedno novo i zanimljivo rješenje. 

Za velik broj dugotrajnih postupaka u kojima su i vjerovnici postali inertni – praktički 'zaspali' u prisilnoj naplati tražbina ne pokazuju nijedan znak aktivnosti u sudskom postupku, stanje bi se moglo uskoro stubokom promijeniti i to po uzoru na Stečajni zakon. Ovaj je propis zahvaljujući uvedenom zakonskom automatizmu (nakon 120 dana blokade slijedi stečajni prijedlog) dokinuo mogućnost održavanja na poslovnoj sceni za dugotrajno blokirane subjekte. 

I u području ovrhe mogao bi se uvesti sličan model automatskog čišćenja blokada, što znači da bi ovrhovoditeljima koji su u redoslijedu naplate na drugoj i nižim pozicijama, pod uvjetom da protekne jedna godina dana bez da su zatražili nastavak ovrhe, sudovi automatski obustavljali postupke.  U takvim slučajevima glede sudske primjene novog rješenja, do izražaja u smislu učinkovitosti, došao bi posvemašnji manjak prostora za arbitriranje, odnosno suci bi naveli tek rečenicu koja glasi "Vjerovnik nije ništa poduzeo u prilog prisilne naplate u godinu dana".

Ovo je moguće rješenje za cijeli niz problema, a kako je već predstavljeno pravnicima, kao i nadležnima u Ministarstvu pravosuđa od strane člana Radne skupine za novi Ovršni zakon zagrebačkog odvjetnika Miće Ljubenka ispred Hrvatske odvjetničke komore, očekuje se odluka o tome hoće li ga prihvatiti pa onda i amandmanskim putem uvrstiti u zakonski prijedlog uoči jesenskog prvog čitanja. 

Ako je suditi po prvim odjecima neformalnog karaktera, doznajemo da u stručnim krugovima svi novitet prepoznaju kao konstruktivno rješenje. Nailazi i na podršku u redovima sudaca i dijela predsjednika ovršnih odjela, koji su s njime također preliminarno upoznati, pa se čini da pasivnost vjerovnika više nitko ne uzima u obranu. Kod toga je bitno i da zapravo mehanizam anulira bojazan samih sudaca od donošenja odluke o obustavi, kao i da ne postoji prihvatljivi argument glede eventualne oštećenosti samog vjerovnika, odnosno stranke koja je godinu dana bila 'spavač'. Štoviše, kao efekt dosadašnje insuficijencije prepoznaje se da su vjerovnici u velikom broju izgubili ili nemaju pravni interes, dok s druge strane dominiraju dužnici koji ni ne znaju za ovrhu ili čak više njih, uslijed čega sustav trpi u cijelosti, uključujući i one tzv. dobre vjerovnike za koje je karakteristično da se aktivno staraju o svojim ovršnim interesima.

Sustavno unaprjeđenje na navedeni način iznjedrilo bi de facto novu kategoriju koja se zove stvarni vjerovnik – to je onaj tko zna što želi te s kojim dužnik može raščistiti svoje  dugovanje. Uzme li se u obzir da navodno jedan prosječno blokirani građanin ima pet do šest vjerovnika, a da je najčešće samo pozicija prvog jasna s aspekta dužnika, ako se navedeni prijedlog usvoji, ostali vjerovnici će otpasti, čime se ostvaruje posve razumljivo bolja motivacija dužnika za iznalaženje učinkovitog rješenja statusa dugova s onim ovrhovoditeljem koji je izrazio namjeru da to i ostane. 

Međutim, jednostavna procedura čišćenja blokada u fokus vraća logično pitanje tko je uopće danas stvarni vjerovnik, naročito apostrofirano pod zadnje u svjetlu masovne pojave ustupanja tražbina, zbog čega svi pomalo kao da iz vida gube podatke gdje su to one završile i što se danas s njima zbiva. Inače u našem je ovršnom pravu ne tako davno postajalo slično rješenje u tadašnjem članku 180a OZ-a, ali Ljubenko navodi da nikad nije zaživjelo zato što je tehnika te odredbe nalagala povodom izostanka aktivnosti ovrhovoditelja da ovršenik na ovršni sud da prijedlog obustave postupak. 

U sljedećem koraku predviđala se sudska analiza, i ukratko je rezultat bio 'nula bodova' zbog nedorečene procedure, od koje se novo rješenje razlikuje, jer ne traži aktivnost na strani dužnika, već do obustave dolazi zakonskim automatizmom. Za neaktivnog vjerovnika se presumira i da nema pravo zauzimati sustav, tim više što moguće i više od 90% ovrhovoditelja su pravne osobe koje su dužne braniti svoj interes, zbog čega im država ne treba biti na raspolaganju kao građanima. Kad je riječ o analogiji sa stečajnim propisom,

Ljubenko navodi da je zanimljiv zadnji Finin podatak o ukupnom iznosu blokade poslovnih subjekata koja je na kraju lipnja iznosila oko 6,3 mlrd. kuna, a početkom desetljeća čak 46 mlrd. kn. Od ovih 6 milijardi 4 milijarde su dugotrajne blokade, što su po njemu ostaci samostalnog predstečajnog propisa, jer se inače ne može biti u tom statusu.  "Dok nismo donijeli SZ koji je u formi automatskog stečaja brisao dužnike nije moglo doći do brisanja cca 40 mlrd. kn duga do danas. Sada se očekuje i brisanje zadnje grupe dugotrajno blokiranih i njihovih 4 mlrd.

Ubuduće će uvijek postojati kratkotrajno blokirani, a to su oni čija blokada traje npr. do godinu dana. Čini mi se da je ovo primjer kako zakon, odnosno ovdje SZ, može razjasniti netočan privid koji daje statistika. Možda se nešto slično dogodi i u ovrhama ako prihvate obustave nakon jedne godine neaktivnosti vjerovnika. Dakle, nije dug ono što nikako nije naplativo i to zato što takvi dužnici de facto ne postoje – nemaju nikakve prihode niti imovinu – i samo je pitanje trenutka kada ćemo brisati taj dug koji smo prikazivali. Bez ovog mog prijedloga smatram da ćemo i dalje u inerciji držati u pat poziciji dužnike, bez koristi za vjerovnike, uz zagušenje sudova i sustava na štetu svih", zaključuje Ljubenko.