U razvijenim zemljama Europe otpad je veliki biznis čija vrijednost se mjeri u desecima milijardi eura, a u isto vrijeme u Hrvatskoj je to nerješivi problem koji izaziva troškove te društvene i političke tenzije. Kako pojašnjava Zoran Matić, direktor tvrtke Kemis Termoclean, koja se primarno bavi opasnim otpadom, ali i svim ostalim modelima zbrinjavanja otpada, procjenjuje se da naša zemlja svake godine gubi nekoliko stotina milijuna eura zbog nepostojanja strategije ni infrastrukture za gospodarenje otpadom i pratećih sirovina.

"Samo naša tvrtka godišnje prikupi 60-ak tisuća tona otpada, uglavnom opasnog i industrijskog, a koji gotovo u potpunosti završi u izvozu. No, kad ovdje pričam o izvozu, ne mislim na klasičnu vanjskotrgovinsku razmjenu jer se ovdje radi o obrnutom putu sirovina i novca – mi plaćamo Austriji, Njemačkoj, Mađarskoj, a uskoro i Poljskoj da nam zbrinu otpad, a od kojeg oni pak dodatno zarađuju plasirajući ga u sirovine", ističe Matić. 

Sulud i neodrživ sustav
Dodaje da je pod hitno nužno napraviti prostorne planove koji će omogućiti da se izgrade objekti za gospodarenje otpadom, a prije svega misli na centre za gospodarenje otpadom, kojih je napravljeno tri od planiranih 19, te pogone za termičku obradu otpada, kojih bi nam trebalo najmanje četiri za komunalni otpad i jedno za posebni otpad, a koji zasad ne postoje.

"Imamo situaciju da se, pod pritiskom uglavnom neupućenih pojedinaca koji stvaraju tenzije u javnosti, političari ne usude donijeti nikakve odluke. Mi imamo danas situaciju da se komunalni otpad iz Dubrovnika vozi u Varaždin. Dubrovnik je bogat grad i može si to možda dopustiti, no u cjelini je takav sustav sulud i neodrživ. Moramo biti svjesni da mi radimo taj otpad te da ga moramo i zbrinuti, a da to neće učiniti nitko umjesto nas. Dobro, u konačnici možda uskoro i hoće ako EU izgubi živce i uvidi da smo mi nesposobni sami odlučivati o sebi pa će nam, po tko zna kakvoj cijeni, uvesti penale i svojevrsnu prinudnu upravu u ovom segmentu", upozorava Matić.

Dodaje da je u zapadnoj Europi samorazumljivo da se otpad prerađuje tamo gdje i nastaje, no na Balkanu je situacija drukčija te se stvar prepušta stihiji. "Samo u širem centru Beča imate tri postrojenja za obradu otpada, koje se kod nas zovu pogrdno i jednoznačno spalionice, koje proizvode plin i RDF gorivo. No, od Beča do Istanbula ne postoji niti jedna. Zar to znači da na ovom području ne stvaramo otpad?", pita se Matić.   

Pojašnjava da svako domaćinstvo u Hrvatskoj napravi oko 20 kilograma "opasnog" otpada godišnje, a što uključuje otpadno ulje, boje i lakove te njihovu ambalažu, stare lijekove, ljepila, razne baterije, toplomjere i sl., no da većina ljudi nije svjesna nužnosti njihova pravilnog zbrinjavanja. Ako se stvari po pitanju otpada prepuste stihiji, a što u svijetu nije rijetkost, velika je mogućnost da će one završiti u rukama organiziranog kriminala. 

Loš američki primjer
"Primjer iz serije Obitelj Soprano uvelike činjenično prikazuje situaciju s gospodarenjem otpada u SAD-u koji je uglavnom pod kontrolom mafije. Isto je i u Japanu, a svi znamo kako se problem smeća rješavao i još uvijek se rješava u južnoj Italiji, prije svega u Napulju. Europa je, zasad, tome odoljela zbog interesa industrije i energetike da se ovaj sektor drži pod institucionalnom kontrolom zbog velike profitabilnosti i društvene važnosti. Sad je pitanje kojim putem ćemo mi ići", kaže Matić čija tvrtka postoji od 1998., a od 2004. godine posluje u sklopu korporacije Gorenje.

Danas ima 60-ak radnika, a lani su imali prihod od 62 milijuna kuna što ih čini jednim od lidera na tržištu zbrinjavanja otpada.  U Kemisu naglašavaju činjenica da je Hrvatska u "povoljnijem" ekološkom položaju od ostatka EU po pitanju opasnog i industrijskog otpada zbog činjenice da smo u proteklom razdoblju gotovo pa uništili domaću industriju pa stoga u tom pogledu i nemamo industrijskog otpada koji u razvijenim zemljama postoji i obrađuje se u znatnim količinama.