Prema planovima Glavnog stožera i Ministarstva obrane hrvatska bi vojska nakon završetka vojnih reformi trebala brojiti 16.000 djelatnih vojnih osoba te još dvije tisuće civilnih djelatnika, za koje bi država godišnje izdvajala dva posto BDP-a. No taj cilj još nije tako blizu jer prema vojnim podacima mirnodopski sastav broji 32.886 pripadnika, od čega je 20.886 djelatnih vojnih osoba, 4000 državnih službenika i namještenika te još 8000 ročnih vojnika. Služenje vojnog roka više neće biti obveza (najvjerojatnije od prvog dana 2008. godine), već će se mladići i djevojke dragovoljno prijavljivati ako to žele, a najbolji od njih mogli bi nastaviti profesionalnu vojnu karijeru. Pa ipak, unatoč smanjenju broja vojnika hrvatski građani svake će godine izdvajati sve više novca za obranu. Tako bi, prema planovima, iduće godine vojska raspolagala s nešto više od pet milijardi kuna, a 2009. godine kada bi Hrvatska trebala pristupiti NATO-u vojska bi od građana dobila više od 5,6 milijardi kuna. Godinu dana poslije, kada bi vojni proračun trebao dostići optimalnih dva posto BDP-a, u kunama bi to iznosilo oko 6,5 milijardi kuna. Veliki iznosi trošit će se za opremanje oružanih snaga, tada već profesionalnih vojnika koji nisu nimalo jeftini. Naime, dok jedan ročnik državu stoji godišnje oko devet tisuća kuna, za profesionalnog vojnika treba izdvojiti deset puta više, odnosno 90.000 kuna.

Skupi profesionalci
Iako prosječan hrvatski građanin smatra da je Hrvatska nepravedno u integracijskom zapećku, podaci govore drukčije. Vojske pojedinih zemalja u regiji daleko su više napredovale, no za tromost transformacije hrvatskog obrambenog sustava mogu se pronaći i olakotne okolnosti. Naime, aktualna, ali još više bivša Račanova vlada morale su oprezno ulaziti u reforme zbog moguće eskalacije nezadovoljstva prekobrojnih koje se lako moglo pretvoriti u nasilje. Stoga su izabrali skuplju i dugotrajniju varijantu davanjem visokih otpremnina i postupnim smanjenjem broja pripadnika oružanih snaga. Za to vrijeme vojske iz regije uglavnom su se oslobodile tereta ročnih vojnika i oslonile se na manju profesionalnu vojsku. Obveze služenja vojnog roka odrekle su se članice EU Mađarska, Slovenija i Italija, ali i Makedonija, Crna Gora te Bosna i Hercegovina. Primjerice, Makedonija je već krenula s modelom koji planira preuzeti i Hrvatska, a to je da se vojni rok može služiti dragovoljno, a ti pripadnici poslije popunjavaju profesionalni sastav. Dragovoljci, u koje se mogu javljati muškarci i žene do 26 godina starosti, imaju tromjesečnu vojnu obuku nakon koje će najboljima biti ponuđen ostanak u profesionalnoj službi. Makedonija je s reformama krenula također relativno kasno, početkom 2002. godine, a konačni broj vojnika je nešto manje od 13.000 od čega 70 posto čine profesionalci, a 30 posto ročnici. Primjerice, prije je Makedonija imala oko 13.000 mladića, a Hrvatska 16.000. Međutim, kako je u Hrvatskoj sve popularnija civilna služba, vlasti su smanjile planiranu godišnju popunu na 10.000 što se također ne postiže. Makedonija je ukinula i civilnu službu s obrazloženjem da ona nije donijela nikakve rezultate te da je samo povećala troškove. Makedonija je, uz Hrvatsku i Albaniju, također kandidatkinja za poziv u NATO 2008. godine, a njezine vojne reforme najviše se hvale u međunarodnim krugovima. Slovenski obrambeni sustav ima nešto više od 8500 zaposlenih od čega na Ministarstvo otpada nešto više od 1100, a u samoj vojsci je gotovo 7400 osoba. Slovenska pričuva broji nešto više od devet tisuća vojnika. U prvih devet mjeseci prošle godine Slovensku vojsku služilo je i 703 dragovoljna ročnika. Prema slovenskim planovima do 2012. godine stalni sastav slovenske vojske brojat će 8500 pripadnika uz još 5500 pričuvnog sastava.

Smanjenje zbog uštede
Crna Gora je nakon razdvajanja vojski odlučila da će također ukinuti obvezu služenja vojnog roka u kolovozu prošle godine. Broj zaposlenih u crnogorskoj vojsci je nešto manje od tri tisuće, što je također posljedica reformi koje su provođene u toj zemlji u posljednje vrijeme. Naime, još 2004. godine bilo ih je više od 6600. No za razliku od ostalih zemalja Crna Gora to prvenstveno radi zbog uštede. Tako će se vjerojatno odreći i zračnih snaga te će od neke susjedne zemlje zatražiti zaštitu zračnog prostora (nešto slično Italija radi Sloveniji), a vjerojatno će morati smanjiti i mornaricu. Prema nekim proračunima, kada bi crnogorske snage brojale oko 2400 vojnika izdvajanja na razini 2 posto BDP-a, godišnje bi po vojniku osiguravala 10.000 eura. Srbija bi pak 2010. godine također trebala imati uglavnom profesionalnu vojsku. Prema službenim procjenama, u ovoj bi godini broj vojnika s prošlogodišnjih 50.000 trebao biti smanjen na 37.000, a do 2010. godine srpske snage brojale bi manje od 30.000 vojnika. I Srbija muku muči s financijama, a nedostatak novca najvidljiviji je na zrakoplovstvu koje od svojih 240 zrakoplova i helikoptera koristi još samo 60-ak. Susjedna Mađarska također je prošla znatne reforme, pa je s nekadašnjih 150.000 vojnika svoje snage smanjila na oko 40.000, a u konačnici bi ih trebalo biti svega 25.000 do 27.000.