Nikad nisam požalila što sam krenula u privatni biznis. Žao mi je samo što to nisam učinila ranije. Tim je riječima zagrebačka liječnica Nadežda Bilić, jedna od najuglednijih hrvatskih specijalista oftalmologije, zaključila naš intervju, čiji je glavni povod bio njezina blistava karijera ovjenčana 20. obljetnicom Bilić Visiona. Privatna je to oftalmološka i ortopedska poliklinika koja danas zapošljava 20 ljudi, a koja je iznikla iz gotovo pa improvizirane ordinacije u dvosobnom ksaverskom stanu, koju je doktorica Bilić pokrenula tako reći iz ničega. Danas se na istoj adresi, ali višestruko prostranije kvadrature, svakodnevno obavljaju najzahtjevniji zahvati na oku i to uz pomoć opreme koja jamči najbolje od suvremene oftalmologije. Rame uz rame s Nadeždom Bilić polikliniku vodi njezin suprug, profesor dr. Ranko Bilić, vodeći domaći autoritet na polju ortopedije, a ovom uspješnom liječničkom paru podršku pružaju i djeca – doktor Luka Bilić, sada već i sam specijalist oftalmologije koji iza sebe ima više od 500 zahvata u operacijama katarakte, te njegova sestra Ana koja vodi glavnu riječ u marketingu obiteljskog biznisa. Bilići su na pragu još jednog velikog posla koji bi se s pravom mogao nazvati i vrhuncem njihovih karijera u privatnom medicinskom biznisu, a Nadežda Bilić otkriva o čemu je riječ, ali iznosi i dosad nepoznate detalje o tome kako je nastao jedan od najuspješnijih projekata u hrvatskom privatnom zdravstvu.

U struci ste znani kao liječnica koja je cijelu karijeru neumorno ulagala u svoje usavršavanje. Na taj ste način proputovali svijet pa ste i subspecijalizaciju odradili, osim u SAD-u, i u Njemačkoj. A upravo je ta zemlja danas odredište tisuća vaših mladih kolega koji tamo odlaze u potragu za plodonosnijim karijerama i egzistencijom. Svojedobno ste i vi bili prisiljeni tražiti veće mogućnosti za razvoj karijere. Da je danas trenutak kada ste odlazili iz javnog zdravstva, biste li i vi bili u tom autobusu?

Ne. Nikada mi, ni tada ni sada, nije padalo na pamet da napustim Hrvatsku. Ovo je moja zemlja, tu želim raditi, dokazivati se… Tu želim pomagati ljudima. Puno smo putovali u različite zemlje i boravili na eminentnim klinikama u inozemstvu, ali smo se uvijek vraćali u Hrvatsku primjenjujući stečena znanja. Mislim da sam odabrala pravo zanimanje, jer mi ono daje savršenu priliku da ostvarim ono za što vjerujem da je moja misija – pomaganje ljudima. Uvijek bih izabrala tu profesiju, ali bih i uvijek ostala u Hrvatskoj. To bih preporučila svima koji žele otići, jer su financijske mogućnosti za liječnike veće, kao i pristup modernoj tehnologiji lakši. No radi se puno više nego u Hrvatskoj, praktički nemate privatni život i sve je puno skuplje. Da ne spominjem nostalgiju za domom, prijateljima, obitelji. Smatram da naši ljudi trebaju ići u inozemstvo po znanje i dodatna iskustva te uvid u nove tehnologije, ali da se nakon toga sa svim tim trebaju vratiti kući. Istina, kod nas nije idealna klima za čovjeka koji želi biti poduzetnik privatnik, pa niti liječnik, ali uvijek sam mislila da će se u mojoj zemlji, pod ovim našim suncem, naći dio kolača i mogućnosti i za mene, kao i za ostale. Pri tome ostajem. To je, uostalom, bila moja vizija i vizija moga supruga kada smo se upuštali u poduzetničke vode, a on je u inozemstvu boravio čak i više od mene. Puno smo putovali u tom ‘ lovu’ na znanje, ali samo kako bismo sve to primijenili ovdje. Žao mi je što sam možda na teži način došla do toga da postanem privatnik, jer profesionalno kao liječnica nikad o tome nisam razmišljala, a kamoli da sam to planirala, ni blizu. No, nisam uspjela svoje ambicije i sposobnosti razviti u javnom zdravstvu….

Pa što vas je otjeralo s Vinogradske prije 20 godina. Je li to bila i doza politikantstva unutar bolničkih hodnika javno-zdravstvenih ustanova za koju će mnoge vaše kolege reći da je rak rana liječničke profesije u Hrvatskoj? Što je bio glavni okidač?

Pitanje dobivanja neke čelne funkcije nije bio glavni razlog, mada smatram da sam neku od njih zaslužila, ali ju realizirala nikad nisam. Nisam uspjela realizirati ni mjesto asistenta ili docenta na fakultetu, mada sam na tome radila 10 godina i to mi je stalno bilo obećavano. Osim toga, vodila sam poseban odsjek 7 – 8 godina posve za badava, nije se željelo riješiti pitanje da postanem šef odjela, mada sam imala sve uvjete pa, ako hoćete, i da postanem šef same klinike budući da sam dostigla titulu doktora znanosti. Nije bilo dobre volje. Da se razumijemo, tada smo radili za male plaće, za vrijeme rata 150 maraka, a opet, nitko se nije bunio. U Vinogradskoj sam doslovce poklanjala godišnji odmor i to između 40 i 50 dana svake godine, jer bolnica nije imala novca da nam to plati, a nismo ih mogli trošiti jer su tražili da radimo zbog opsega posla. Znate, tada nije bilo uobičajeno da ideš za svojim pravima, primarno je bilo pitanje što treba samoj bolnici i pacijentima. Bila su to drukčija vremena kada je bilo malo više žrtve od strane medicinskog kadra. No, bez obzira na sve to, iz Vinogradske nisam otišla ogorčena. Otišla sam jer više nisam imala perspektivu. I to gotovo sa žalom što napuštam svoje pacijente i mlađe kolege s kojima sam puno radila i obučavala ih besplatno u svoje slobodno vrijeme.

Jeste li strahovali za svoju budućnost?

Da. Bojala sam se. U Vinogradskoj sam sve znala, nisam morala misliti o detaljima – instrumentima, lijekovima…. A oda sam naprasno sve morala sama. Što da vam kažem, nisam znala ni gdje se osnovni medicinski materijal kupuje. Ali u jedno sam bila posve sigurna, svoje znanje. Tu nisam imala dilema. Kao i u svoj odnos prema pacijentima. Oni su uvijek bili u centru moje pažnje, ta potreba da se zaštitnički postavim prema njima. I prema svakome jednako. I danas suradnike učim to isto: prema pacijentu se treba ponašati kao da je tvoja krv, otac, majka ili dijete. I to ne vrijedi samo za liječnike, već za sve osoblje, od recepcije pa nadalje. Uvijek na usluzi, nikad ravnodušan. Tko se prema pacijentu odnosi s ravnodušnošću, ne može raditi u Bilić Visionu. I na kraju krajeva, mislim da je taj poseban pristup prema pacijentima ono što nas izdvaja od ostalih. A pacijenti to prepoznaju. Dokaz je i više od 100.000 pregleda koje smo obavili.

Dakle, prošao je i taj dramatičan trenutak, raskrstili ste s Vinogradskom i trebalo je krenuti s nečim novim. Kako ste osigurali prvi početni kapital, kako ste se snašli?

Dvije-tri godine prije mog odlaska s očne klinike Sestara milosrdnica, suprug i ja smo u jednim novinama vidjeli da se prodaje stan kraj tramvajske stanice na Ksaverskoj, dvosobni od 45 kvadrata. I misli smo, to je blizu nas, dobro bi došlo da pomognemo barem jednom od djece u početku. I odlučili smo podignuti kredit, otišli smo u banku i kupili taj prostor. Uložili smo minimalno, tek nešto za bojanje zidova, a i to smo na kraju sami s prijateljima obavili. Potom smo stan iznajmili jednoj firmi pa smo od stanarine pokrivali 90% iznosa rate kredita. No, kako sam postajala sve nezadovoljnija u Vinogradskoj, počela sam se konstantno žaliti suprugu. Svaki dan sam odlazila na posao očekujući napredak u mojoj karijeri. Kako se to nije dešavalo, već sam sve više ulazila isključivo u svakodnevnu rutinu, to me nije ispunjavalo te sam se vraćala doma nezadovoljna. Tada je suprug rekao – E sad je dosta! Dosadilo mu je slušati moje jadikovke, a da pritom nisam poduzimala ništa.

Dakle njemu je ‘puknuo film’?

Da. Ja bih valjda još dan danas po rutini odlazila na posao da mi on nije dao podršku i gurnuo me u poduzetništvo. Rekao mi je: Slušaj, oni trebaju tebe, ne ti njih. A kako on sve procjenjuje u autima dodao je: Dosad su ti uzeli barem dva-tri porschea! Pa gdje to ima da netko tvog kalibra godišnje radi i do dva mjeseca besplatno (bio je običaj da liječnici ostaju raditi u bolnici nakon 24 satnog dežurstva s obećanjem da ćemo dobiti slobodan dan, jer bolnica nije imala novaca da nam plati prekovremene). Naravno nikad nije bilo dovoljno liječnika, pa smo godinama ostajali besplatno raditi čak i bez mogućnosti za slobodne dane. U prosjeku 4-5 dana mjesečno. I to punih 20 godina. Rekao je: Ti si Nadežda svoje odradila. I za bolnicu, i za pacijente, i za državu. Sada trebaš gledati sebe. Imamo prostor, uredit ćemo ga pa malo po malo. I tako je počelo. Najveća podrška u svemu mi je uvijek bio moj suprug. On je takav čovjek. Uvijek me podržavao i hrabrio, još otkako sam u Vinogradskoj završila specijalizaciju s 28 godina kao najmlađi specijalist u povijesti klinike, pa magistrirala i doktorirala u 33. godini.

Pa kako ste ga uopće stigli upoznati kad ste očito stalno učili?

Na fakultetu. Bilo smo dobri, a onda smo se na jednom studentskom kongresu još bolje upoznali i približili. Već tada sam shvatila da je on čovjek kojeg tražim. Muškarac s puno razumijevanja, s puno osjećaja i poštovanja prema ženi. Uvijek kažem, nije stvar u tome da smo mi žene danas emancipirane, već u tome što nemamo emancipirane muškarce. A on je definitivno emancipiran. S 36 godina postao je sveučilišni profesor na Medicinskom fakultetu, te uspješni kirurg za ruku na Klinici za ortopediju na Šalati. No nikada nije gledao samo svoj napredak i svoju karijeru. Rekao je ‘nije fer da ja tjeram samo svoju karijeru, sada ćemo tebe poduprijeti da završiš što si započela’.

Kako ste nabavili prvu aparaturu za početni biznis, oprema za oftalmologiju je izuzetno skupa?

U pravu ste. Bez 50-tak tisuća eura ne možete ama baš ništa. A ja sam napravila ovo: Dobavljačima sam krenula pisati pisma, svakom ponaosob. I ovako im poručila: Možda me ne poznajete, ali izuzetno sam poštena. Neću vam lagati, novca nemam i ne mogu vam odmah platiti. Ali vam mogu dati par tisuća eura osobne ušteđevine kao zalog. A vi meni dajte aparat i neka bude vaš, sve dok ga ne isplatim. Ali ako me možete pustiti barem godinu bez kamata, jer novca za njih sada nemam… I svaki do jednog mi je prodao aparat. A što se namještaja tiče, suprug, djeca i ja smo odlazili u Ikeu u Graz. Imali smo starog golfa, sjećam se da smo se noću vraćali s polegnutim sjedalima na kojima su bile nagurane kutije, a djeca su ležala pod samim krovom automobila kako bi sve stalo. U dva sata noću smo stigli u Krapinu i suprug je morao stati i odmoriti da ne izazovemo još neku nesreću do Zagreba koliko smo bili umorni. Sami smo on i ja sav taj namještaj šarafili i montirali, sami gletali i krečili… To je bio naš početak u privatnom poduzetništvu. Bez velikih napora i rada nema uspjeha.

A djelatnici? Kako ste njih našli?

S Vinogradske nisam htjela povesti nijednu sestru. Ne zato što nisu bile sjajne, već sam se bojala – što će biti s njima ako ja ne uspijem, a one se nađe na ulici. Znate, prije nije bilo manjka sestara kao danas i teško su nalazile posao, baš kao i liječnici. I tako sam u početku ja sama bila i liječnik, i sestra, i marketinški stručnjak, i telefonista, čistačica… Sve u jednoj osobi. Dolazila bih u ordinaciju tri sata prije otvaranja kako bih sve pripremila. Radila sam 10 godina dvokratno, od 8 do 13 pa od 16 do 20. Imala sam možda pet dana godišnjeg. Ali sve sam to prihvatila jer sam htjela svima dokazati da to mogu. S Vinogradske sam otišla s rečenicom – Dobro, ja vama na klinici ne trebam pa ću onda sama sebi napraviti kliniku. I zbog toga mi je bilo iznimno važno da uspijem.

Ali ovoga puta radili ste za sebe?

To je točno. Mada, i u Vinogradskoj sam mislila da radim i za sebe i za bolnicu, davala sam zaista kompletno sebe, no to su drugi sustavi i puno faktora na koje ne možeš utjecati upravljaju tvojim životom, karijerom i tvojom budućnošću. Tada dođete do jedne točke kada više to ne želite prihvatiti i uzmete svoj život i svoju karijeru u svoje ruke. Suprug mi je govorio da ću uvijek zaraditi za plaću kakvu sam dobivala u Vinogradskoj. Pokazalo se da je moguće i više od toga.

Kako ste izlazili na kraj s teškim trenucima kada na vrata ordinacije nitko ne pokuca danima? Sigurno ih je bilo?

(Smijeh) O da! Imala sam na svom radnom stolu posložene ceduljice ispod kalendara. I kad satima nitko ne bi nazvao, izvukla bih prvu ceduljicu na kojoj je pisalo – ne priznajem poraz. Pa drugu – padnem li, dići ću se. Pa treću – vrhunska sam u svom znanju, ne mogu propasti. Kad sam zaradila prvih sto kuna u privatnom poduzetništvu i nosila kući, letjela sam uz svoju ulicu od ushićenja. Imala sam osjećaj da moja plaća konačno ne ovisi o drugima, već samo o meni. Samo prvi mjesec poslovanja ordinacije nismo pokrili troškove pa je muž dodao od svoje plaće. Sve ostalo bio je mali, lagani rast koji se nastavio svih 20 godina do dana današnjeg. Nijedan mjesec nismo imali pad. Nije bilo strelovito, ali to nisam ni željela. Zaposlila sam prve djelatnike i tako je krenulo.

U jednom ste intervjuu rekli nešto neobično: ‘Meni je od mog rada novac stalno pristizao“. Ali domaći liječnici ne vole javno govoriti o novcu, a kamoli da dobro zarađuju. Vi ste taj tabu probili. Kako ste odoljeli iskušenju da novac koji je pristizao ne potrošite na ‘slatki život’, već ste ga ulagali u razvoj biznisa?

I suprug i ja smo odgojeni skromno. Mene ne zanimaju ni kuće, ni jahte, ni brilijanti. Ako se dobro osjećam u košulji koja me ne grebe i udobna je, to mi je dovoljno. Kao i mome suprugu. Više cijenimo druge vrijednosti- integritet, da nam se može vjerovati, da imamo dobru komunikaciju unutar obitelji i da si pomažemo. U 20 godina rada nikad iz poliklinike nismo izvukli novac. Sve što preostane nakon plaćanja svih obveza, reinvestiralo se, a tako je i danas. Mislim da je to naša obveza. Ne samo prema vlastitoj obitelji, već i prema obiteljima naših zaposlenika. Jedan dan smo brojali, pa više od 30-ero djece ovisi o našem poslu. Nastojimo uvijek da naši ljudi dobro žive i da vide da su u pravoj ustanovi koja ih cijeni. Nije samo dm najbolji poslodavac, mi smo u samom vrhu te ljestvice, u to sam uvjerena. Smatram da nije fer da samo mi kao vlasnici poliklinike solidno živimo, dužnost nam je da to i našim suradnicima osiguramo. A da se vratim na vaše pitanje o liječnicima i novcu – ne znam nijednog liječnika koji loše živi. Nijednog! Svi žive pristojno, ali ne žele o tome govoriti. No istina je da su to solidna zanimanja, sa solidnim plaćama i može se tijekom života za sasvim pristojan život zaraditi, naravno ako se ne troši suludo na nepotreban luksuz.

A je li prevelika ljubav prema luksuzu razlog zašto neki privatni liječnici prerano stavljaju ključ u bravu svojih ordinacija?

Ne. Rekla bih da je to možda na desetom mjestu. S izuzecima, mislim da liječnici spadaju po mentalitetu uglavnom u stabilnu kategoriju ljudi. Privatni biznisi se zatvaraju prije svega zbog općeg stanja u državi i politike koja se kontinuirano vodi, a kojom se ljude osiromašuje. Ako vi sebi ne možete priuštiti kvalitetan pregled, zahvat ili operaciju, o čemu onda govorimo? Evo, meni kažu – ti si ime i kvaliteta, ne moraš se bojati, uvijek ćeš imati pacijenata, ali odgovaram da to nije točno. Onaj tko nema čime platiti uslugu, ne može doći privatnom liječniku na pregled ili operaciju, već će čekati godinu ili više dana da dođe na red u bolnici. Drugog izbora nema. Pa neki pacijenti mi otvoreno kažu da nemaju za operaciju sive mrene koja stoji, ovisno o vrsti leće koja se ugrađuje u oko, od 8000 do 16.000 kuna, jer imaju 2500 kuna mirovine i ne mogu si ju priuštiti, čak ni uz kredite i rate koje nudimo. Siromaštvo je u ovoj priči na prvom mjestu. Naši ljudi su od ‘91. strahovito osiromašeni, srednja klasa se posve izgubila. Na drugom mjestu je manjak znanja. Naši ljudi ga nemaju dovoljno da bi bili uspješni. Oni su kreativni, vrlo pametni i prirodno bistri, ali nemaju školovanja, a čak i ako ga imaju, ta školovanja nisu adekvatna. Dat ću sebe za primjer – ja jesam u medicini, ali uz to moram biti i menadžer svojim ljudima. Morate ih voditi. I ako niste sposobni ili naučeni za sve segmente poslovanja – imate ozbiljan hendikep u biznisu.

Tko je vas naučio, priznajete da niste znali ni osnove biznisa?

Morala sam se prilagođavati velikom brzinom. I učiti. Stalno sam učila. Oduvijek rano ustajem, već u 5:30 sam na nogama, malo se razgibam i počinjem učiti. Ili oftalmologiju ili menadžment i marketing. Pokazat ću vam svoje polica, pune su knjiga o menadžmentu, marketingu…. Jako brzo čitam, ostalo mi je valjda još iz djetinjstva i s fakulteta, pa mi je to sada već kao urođeno. Bez čitanja i bez učenja nema napretka. Veliki ljudi, pa uzmite Gatesa ili Buffeta, čitaju po nekoliko knjiga tjedno. U knjigama je znanje.

I što ste zadnje čitali?

Maxwellovu ‘Kako postati čovjek od utjecaja’. Ta impresivna knjiga objašnjava kako poboljšati komunikaciju i tvrdi da je ključ uspjeha bilo kojeg posla zapravo u komunikaciji s ljudima i da uspjeh u poslu ovisi o tome koliko ste u njoj uspješni, a ne samo o količini znanja i novca koji ulažete. Kako se odnosite prema ljudima, kako ih slušate, kako ispunjavate njihove potrebe… Uči da čovjeku treba pomagati. A meni je uistinu čast služiti ljudima. Ponosna sam što mogu pomoći svojim pacijentima. I u tome se osjećam dobro. Svatko voli dobiti dar. Itekako, osobito ako nešto jako volim. Ali kad ja njima mogu učiniti nešto dobro, ja njih darivati, deset puta sam sretnija.

Vratimo se na vašeg supruga. On je u ortopediji među TOP 5 hrvatskih liječnika. A zna se da je medicina izuzetno kompetitivna struka, koliko god liječnici to negirali. Ima li i između vas doze tog profesionalnog nadmetanja, mislim dobroćudnog?

Mislim da ne. Niti dobroćudnog. On je uvijek voljan pomoći, a što god se odnosi na polikliniku – od strategije, razvoja ili ljudi, sve radimo zajedno.

Tko bolje barata novcem, tko ima zadnju kad su financije u pitanju?

Oboje smo dobri u tom polju, ali manje-više zadnju imam ja, jer on odluku prepusti meni. Ne zato što nije dobar u tome, već zato što je on prije svega pravi gospodin. I zasluge će uvijek prepisati meni, čak kada je on najzaslužniji. Izuzetno je skroman.

A koliko je njegovo profesionalno uključivanje u poslovanje Bilić Visiona unaprijedilo poslovanje vaše poliklinike?

Dalo nam je jednu širinu ponude, što je značajno, ali „core“ biznis ostaje oftalmologija. Osim toga, ortopediju suprug radi sam, a imamo još pet oftalmologa pa ni ne želimo da ga se previše optereti jer je u punom kapacitetu. Osim toga, posvetio se nekim našim novim projektima u kojima je izuzetno angažiran.

Govorite li o novoj poliklinici?

Da. Riječ je o investiciji koju pripremamo, a na čiju realizaciju, na žalost, čekamo već osam godina. Kupili smo zemljište na Ksaverskoj 10, južno od Vojnog ordinarijata u Zagrebu. Namjera je bila proširiti polikliniku jer u sadašnjih 320 kvadrata više doslovno nemamo mjesta staviti ni najmanji aparat. No odnosi vezani za vlasnička i zemljišna pitanja na relaciji Grad – Crkva, koja nam je na toj lokaciji susjed, stvaraju probleme. Oni međusobno nisu našli zajednički jezik oko nekih stvari pa grad tvrdi da određeni problemi s našom parcelom nemaju veze, dok druga strana na sve gradske dozvole koje dobijemo stalno ulaže žalbe i već osam godina tako se odgađa naša investicija, jer inzistiraju na nekim svojim zahtjevima. Ne želim ni s kim ulaziti u sukobe, sve to pravno još traje i mi se sve ovo vrijeme nadamo pozitivnom ishodu, mada smo u tom dugom razdoblju zbog svih komplikacija tek u fazi lokacijske dozvole. A i na to su opet uložili žalbu. No, mi se ne predajemo.

Što bi na toj lokaciji konkretno trebalo niknuti?

Riječ je o Poliklinici na 1600 kvadrata BRP-a koja bi se sastojala od prizemlja i dvije etaže. Pomno smo pazili da sve bude u skladu s okolnim prostorom budući da je riječ o području od posebnog gradskog interesa. Kako bismo išta ondje gradili morali smo ishoditi nekoliko dozvola Zavoda za zaštitu spomenika kulture kojima je potvrđeno da naš projekt ničim neće narušiti taj dio grada. Stručnjaci Zavoda posve su nam definirali samu zgradu, čak i bilje koju uz nju smijemo posaditi. Sve smo prihvatili bez pogovora. Planirane su desetak oftalmoloških ordinacija, tri ortopedske, tri kirurške sale, centar za laser u oftalmologiji, ali i jedan centar za primjenu lasera u drugim granama medicine poput dermatologije. Bavit ćemo se jednim dijelom i kozmetologijom, moguće i plastičnom kirurgijom. Bit će tu i kongresna dvorana sa 70 mjesta gdje će se održavati predavanja i edukacije, a osoblje će imati svoje izdvojene prostorije za boravak kako bi se mogli odmoriti i pripremiti za radni dan. Jako se veselimo tom projektu koji je već trebao zaživjet uz korištenje dijela sredstava iz fondova EU, a jednako toliko nam je žao zbog raznih opstrukcija, tim više što je to investicija koja bi zaposlila nemali broj domaćih stručnjaka. To je barem nekoliko manje karata za onaj autobus s početka priče.