Hrvatska prehrambena industrija, konkretno sektor pekarstva, u rukama drži džoker kojim se može nametnuti brojnim kupcima na izbirljivom tržištu Europske unije, koje sve više traži tradicionalne proizvode visoke kakvoće, uvjeren je vlasnik tvrtke Naše klasje Zoran Šimunić. To je kukuruz, čiji specifični i neiscrpni potencijal ni na domaćem tržištu nije iskorišten onoliko koliko bi mogao kroz kanale turističke ponude, a ulaskom Hrvatske u EU otvoreno nam je golemo tržište.

U pekarstvu Unije dominira pšenica, ponešto raž, koja je pak u Njemačkoj glavna krušna žitarica. Za razliku od europskih trendova, kukuruz je u hrvatskom pekarstvu, zahvaljujući višestoljetnoj tradiciji, na drugom mjestu, iza pšenice. Više od 300 godina kukuruz se na ovdašnjim prostorima koristi i kao krušna žitarica. Tu dugu tradiciju prepoznali su i naši znanstvenici, koji su uzgojili nekoliko vrhunskih domaćih sorti, slatkasta okusa i intenzivne boje, koje su prilagodljive ljudskoj pehrani, za razliku od klasičnih hibrida, koji se zbog visokih prinosa u većini europskih zemalja, ali i globalno, primarno uzgajaju radi prehrane stoke.

Imamo kompletan know-how, ističe Šimunić i navodi: domaću sirovinu visoke kakvoće i više nego dostatnih količina, vrhunsko znanje ne samo u sjetvi i žetvi kukuruza već i u okviru rješenja koja nudi prehrambeno-biotehnološka znanost baš kao i završna karika u lancu – pekarska industrija, koja na lokalnom tržištu prodaje nekiliko desetaka proizvoda od kukuruznog brašna te svako malo izbaci neki novi inovativni proizvod.

Pojedine tvrtke iz branše hvale se izvozom bureka, a taj proizvod godinama izvozi ne samo većina balkanskih zemalja nego i Grčka, čak i Izrael, ističe Šimunić. Naglašava da bi hrvatski imidž u pekarstvu na europskoj, ali i globalnoj sceni trebalo graditi upravo na asortimanu autentičnih proizvoda od kukuruznog brašna.

U kukuruzni projekt, prisjeća se, ušao je prije nekoliko godina. Kao mladi poduzetnik, u potrazi za novim poslovnim idejama, pokucao je i na vrata zagrebačkog Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. Već prvi razgovor urodio je plodonosnom suradnjom, profesori Duška Ćurić i Branko Tripalo izvukli su gotov projekt iz ladice: termička obrada kukuruznog brašna.

Obično kukuruzno brašno teško se veže s vodom dok termički obrađeno, objašnjava, dobiva elasticitet, postaje potpuno plastično. Nastaje tijesto od kojega je moguće formirati ne samo kruh i peciva, već i najzahtjevnije proizvode, baš kao i od najkvalitetnijeg pšeničnog brašna, poput kvasno-lisnatih tijesta, listova za lazanje, svih vrsta makarona…  Danas nekoliko domaćih tvrtki termički obrađuje kukuruzno brašno, a Naše klasje 60 posto proizvodnje plasira u izvoz.

Prvi put je 2006. na jednom sajmu u Njemačkoj ponudio i proizvode od kukuruznog brašna. Svi koji su ih kušali imali su samo pohvale. Otad je na brojnim prestižnim svjetskim sajmovima hrane uvijek izlagao i kukuruzne proizvode i svuda su se čule najbolje ocjene. Poslovni partneri iz inozemstva, otkriva, znaju mu uoči susreta poslati poruku: neka donese onaj fini žuti kruh.

Malo kukuruznog kruha

Ukupna proizvodnja ne prelazi jedan posto

Godišnje mlinarska industrija samelje tek 50-ak tisuća tona kukuruza, a urod te žitarice unatrag deset godina bio je između 1,3 do 2,5 milijuna tona, otkriva Branko Poduska iz Žitozajednice. No, ukupna proizvodnja kukuruznog kruha u kalendarskoj godini ne prelazi jedan posto, u prosjeku se proizvede između 2,5 do tri tisuće tona kruha od kukuruznog brašna.