“Hrvatska narodna banka ne može učiniti mnogo u ciljanju i kontroli ukupnog rasta kredita, ali može utjecati na njegovu kvalitetu”, jedna je od ocjena članova Misije Međunarodnog monetarnog programa iznesenih u trećem (i posljednjem) preispitivanju u okviru stand-by aranžmana. Dosadašnji skup mjera za pooštrenje bonitetnih zahtjeva i upotpunjavanje funkcije nadzora MMF smatra dobrodošlim, navodeći pritom poteze vezane uz rješavanje pitanja valutno induciranih i ostalih kreditnih rizika, kao i “snažan poticaj bankama na uvođenje registra obveznika po kreditima”. S tim u vezi pak HNB je jučer objavio i smjernice za upravljanje kreditnim rizikom koji proizlazi iz (rasta) kreditiranja stanovništva, koje u ukupnim kreditima predstavlja i najveći segment.

Standardi
Tim dokumentom središnja je banka poslovnim bankama odredila standarde vezane uz strategiju, odgovornosti uprave, sustav odobravanja kredita stanovništvu, određivanje najvećeg dopuštenog iznosa do kojeg se klijent može zadužiti, zatim tretman kolaterala za kredite, odnos rizika i cijene plasmana, sustav praćenja i provjere podataka iz kreditnih registara. Premda je prilično jasno da su izradi smjernica prethodile analize postojećeg stanja i prakse, u konačnom tekstu veoma je malo kvantifikacija ili zadanih relacija.
Tako se, primjerice, u vezi s određivanjem najveće dopuštene zaduženosti jednog klijenta, kaže tek kako se pri odobravanju kredita i drugih plasmana taj iznos treba odrediti. Kreditno nesposoban dužnik pritom se definira kao “fizička osoba čija prosječna primanja ne pokrivaju njegove prosječne mjesečne kreditne obveze prema banci i drugim bankama, kao i obveze s osnove operativnog i financijskog najma i sličnih obveza”. Polazeći očito i od različitih struktura kreditnog portfelja pojedinih banaka, u smjernicama se kaže da banke same utvrđuju granicu kreditne sposobnosti klijenta te o tome izvješćuju HNB. I glede cijene plasmana u odnosu na rizik daju se samo načelne smjernice, čija je suština da banke vlastitim kreditnim politikama trebaju osigurati da cijena plasmana odražava rizik koji je u njemu sadržan, uz preporuku da se u politici formiranja cijene kredita u odnosu na rizik i visinu izloženosti uključe i informacije iz kreditnih registara (ili pak da se uvaži nedostatak tih informacija).
Dio upravljanja kreditnim rizicima, a time i dio kreditnih politika i procedura su i postupci vezani uz postupke prihvaćanja, te evidentiranja i praćenja vrijednosti kolaterala, odnosno razine pokrića plasmana kolateralima. Iako se napominje da se procjena vrijednosti kolaterala ne smije smatrati zamjenom za ocjenu kreditne sposobnosti, jasno je i da kolateral često ima veliku važnost kao sekundarni izvor povrata plasmana. Tako se u Smjernicama kaže kako pri odobravanju stambenog ili nekog nenamjenskog hipotekarnog kredita kod kojeg se kao instrument osiguranja javlja nekretnina, banka treba internim aktima propisati pokrivenost plasmana procijenjenom tržišnom vrijednošću kolaterala.

Kvantifikacija
S tim je povezana i jedina (relativna) kvantifikacija u smjernicama. Naime, relativni omjer plasmana i procijenjene tržišne vrijednosti kolaterala ne bi smio biti veći od 75 posto, što znači da bi tržišna vrijednost kolaterala trebala biti najmanje 35 posto veća od iznosa plasmana.
Premda zacijelo većina banaka i danas ima interni sustav klasifikacije kredita na osnovi tekuće financijske situacije i platne mogućnosti klijenta te tekuće vrijednosti i mogućnosti realizacije kolaterala, u smjernicama se kaže kako banke trebaju razviti takav interni sustav te razvrstati plasmane fizičkim osobama u rizične skupine.
Jednako tako, u dokumentu središnje banke ističe se da banke trebaju uspostaviti i sustav korištenja podataka iz kreditnih registara s ciljem olakšavanja određivanja kreditne sposobnosti.
Vezano pak uz “punjenje” podataka kreditnih registara, Smjernice određuju i da se kreditno nesposobnim smatraju i fizičke osobe koje pri zaduživanju u banci uskrate suglasnost da banka dostavi kreditnim registrima podatke o visini njihova novog duga. Sudeći prema činjenici da hrvatski sustav kreditnog registra okuplja 20 banaka koje zajedno čine 98 posto aktive bankarskog sustava, pregled zaduženja pojedinaca trebao bi omogućiti pristojan pregled stanja kreditnih obveza.