Trgovina je temeljni biznis tvrtke KTC iz Križevaca u vlasništvu obitelji Ivana Katavića. U 10 županija imaju 20 supermarketa, jedan hipermarket te pet trgovačkih centara u Vojvodini, a u sklopu njih nalaze se i restorani. KTC se bavi i poljoprivredom, imai nekoliko benzinskih crpki i autopraonica, turističku agenciju, dva hotela u Baškoj Vodi i jedan u Križevcima, te lovište i lovačku kuća Sokolovac. Uspješnu podzetničku priču Katavić razvija već 18 godina, a u posao je uključio i dva sina te tim od desetak mladih menadžera koji su, kaže, u KTC-u karijeru počeli kao pripravnici. “Jedan čovjek ne može uraditi mnogo, ali dobar tim može’’, ističe Katavić.

Ruši li kriza i vama prodaju?
Godina je teška, ali mi smo početkom 2009. odredili gdje ćemo štedjeti pa nam je za osam mjeseci 2010. rezultat bolji nego u istom razdoblju 2009., imamo 10 posto više kupaca.

Što ubuduće očekuje hrvatsku maloprodaju?
Trgovci moraju mijenjati navike. Prošla su vremena marži od 30 do 50 posto. U sljedeće 2-3 godine smanjit će se broj trgovaca i presložit će se tržište. U budućnosti će se profilirati marketi od 200-300 kvadrata s prihvatljivim cjenama koje će utjecati da potrošači manje odlaze u velike centre. Mislim da ćemo za 2 do 3 godine imati stabilnije tržište.

Neplaćeni računi premašili su 32 milijarde kuna, nitko nikome ne plaća. Kako se KTC nosi s nelikvidnošću?Avansno plaćamo 70% nabave. Pomoglo je i to što 140 milijuna kuna dobiti ostvarene minulih godina nismo izvukli iz tvrtke već reinvestirali. Jedini problem je sporija naplata kod 2100 obrtnika koje snabdijevamo kroz veleprodaju. Promet u veleprodaji pao je na 80 posto od prošlogodišnjih količina.

Uz Ivicu Todorića od hrvatskih trgovaca još samo KTC osvaja tržište Srbije. Jeste li ispunili očekivanja?Situacija je složena. Visoka je inflacija, a tečajne razlike i spora naplata opterećuju poslovanje. Srbi štite svoju proizvodnju pa kod uvoza znaju uvjetovati niz kontrola radi kojih roba danima stoji na granici što uzrokuje gubitke. Vode računa o zaštiti njihove proizvodnje, a njihov sustav ne dopušta ni izvlačenje dobiti izvan Srbije.

Ipak ste najavljivali nove investicije u Srbiji?
Kupili smo još tri gradilišta no razmišljmo da li graditi. Ostanu li sadašnji uvjeti nećemo. Možda tek za koju godinu.

Je li tamo teže investirati?
Da. Kada bi me netko danas pitao da li bih izgradio objekate u Hrvatskoj u zamjenu za one u Srbiji pristao bih. Tamo sam krenuo radi nacionalnog ponosa i da bi naša industrija kroz police KTC-a mogla lakše izaći u regiju. No, Podravka, Kraš, Franck i ostali odlučili su se za uski asortiman i visoke cijena pa se nismo uspjeli nametnuti lokalnim kupcima. Dobar model imaju Agrokor i Vindija, kupili su srpske tvrtke i time postali ‘domaći’. No, iskorak koji je KTC napravio svjedoči da naše gospodarstvo ima snage otići u regiju.

Koliko u Srbiji prodate hrvatskih proizvoda i je li vam uvjetovano da ovdje prodajete asortiman srpskih tvornica?
U Srbiju smo pozvali hrvatske tvrtke s brendovima poznatim tom tržištu još iz bivše države i ponudili smo im primarne pozicije na našim policama. Nismo odustali od tog koncepta no, situacija je složenija nego što smo mislili.

Kakve su vam ambicije rasta na našem tržištu?
Imamo nekoliko novih lokacija, a nove projekte pripremamo za Daruvar i Petrinju. Kupili smo 18.000 kvadrata u Virovitici za suvremeni centar.

Kako ste partnere pronašli i među poljoprivrednicima?
Naši kupci mahom su iz ruralnih prostora. Bivši kombinati su propali, a zadruge nisu zaživjele pa smo osmislili stabilnu proizvodnju koja bi snabdijevala naše trgovine i restorane. Razvili smo kooperantski sustav, organiziramo edukaciju i kreditiramo proizvodnju. Ionako ti proizvođači kupuju kod nas pa je bilo bolje investirati u proizvodnju nego uvoziti. Surađujemo s 500 kooperanata, pratimo ih od sjetve do žetve i godišnje otkupimo oko 5000 tona povrća i voća.

Mislite li da je država učinila dovoljno za razvoj agrara?
Država još nije rasčlanila tko je poljoprivredni proizvođač, a tko mešetar. Nije proizvođač onaj tko ima jednu kravu već tko daje tržni višak. Htjeli smo napraviti plastenik od 8000 kvadrata što je investicija od osam milijuna kuna. No, u Ministarstvu poljoprivrede kažu da sufinanciraju samo one do 2000 kvadrata. Naravno, onima u EU koji nam određuju budućnost nije u interesu da se ovdje razvije proizvodnja nego da uvozimo njihovu robu. Prosvjedovao sam sve do Sabora inzistirajući da se uvjeti mijenjaju. Problem su i mešetari koji su zakupili zemlju, iznajmili je i pobrali subvencije pa na ulici prosvjeduju, ne žele da se sustav mijenja.

Zbog visokih kamata ni bankari danas nisu omiljeni?
Ne zamjeram bankarima što imaju kriterije kakve imaju, i oni su na tržištu. S našom bankom izvrsno surađujemo. U pravilu 30% investicije pokrivamo iz vlastitih sredstava, a ostalo je kredit. Nismo imali povećanja kamatne stope nakon što nas je recesija pogodila. Za pojedine kredite kamata nam je tri posto, a to smatram zaslugom jer s otplatom anuiteta ne kasnimo ni jedan dan.

A kasne li plaće?
Nikad nije kasnila ni dana i stalno je iznad prosjeka branše. Sada je 5000 kuna neto i mislim da je korektna uz sve drugo što zaposlenicima pripada i po kolektivnom ugovoru.

Nelojalni stranci

Trgovci ratuju cijenama i akcijama mame kupce. Ima li nelojalne konkurencije?
Bilo je i još ima, posebno kod inozemne konkurencije koja se pokušala nametuti damping cijenama, no u posljednje vrijeme pritisak jenjava. Kako većina njih još posluje s gubitkom čini mi se da su njihovi vlasnici olučili okrenuti ploču. Mislili su nas domaće pomesti po kratkom postupku, ali nije im uspjelo pa ih sada zanima samo profit i sve je tome podređeno.