Izvoz motivira uspostavu kvalitete

Autor: Mirko Vid Mlakar , 26. svibanj 2008. u 06:30

Udio certificiranih poduzeća u proizvodnji električnih aparata iznosi 87, u prehrambenoj industriji 77, a u hotelijerstvu i financijskom posredovanju nula posto

Ovih je dana Hrvatska gospodarska komora predstavila svoju inicijativu za dodjelu prava korištenja znaka “Hrvatska kvaliteta” za kvalitetu usluga hotela. Franko Palma, predsjednik Predsjedništva Hrvatske udruge hotelijera, misli da između 50 i 60 od oko 500 hrvatskih hotela zaslužuje taj znak koji će se dobivati za ispunjavanje dodatnih kriterija kvalitete.

S druge strane, prema istraživanju magistra ekonomskih znanosti Miroslava Drljače, menadžera i audita (revizora, kontrolora) sustava kvalitete, među najprihodovnijim predstavnicima hotelske industrije, dakle temeljne turističke djelatnosti, od 2000. do 2006. nije bilo nijednog s certificiranim sustavom kvalitete sukladno zahtjevima međunarodnih normi ISO 9000. Sugovornik Poslovnog dnevnika prošloga je mjeseca na 9. konferenciji o kvaliteti, koju je u Zadru organiziralo Hrvatsko društva za kvalitetu (HDK), predstavio rad “Dinamika razvoja kvalitete sustava upravljanja u hrvatskom gospodarstvu”, prema kojem se može posredno zaključiti kako najveće turističke tvrtke po kriteriju ukupnog prihoda, unatoč izvoznoj orijentaciji, ne sulaze među one izvozno usmjerene organizacije i gospodarske grane za koje je karakteristična međunarodna potvrda kvalitete sustava upravljanja. Nije bolje ni s najvećim predstavnicima gospodarskih grana koje su sastavnice turizma: “Ni među najuspješnijim poduzećima u granama koje čine sastavnicu turizma, osim industrije hrane i pića, nema certificiranih organizacija ili je njihov broj zanemariv, pa se postavlja pitanje može li se stvarati razvojna strategija hrvatskoga turizma bez razvojne strategije grana koje dio prihoda ostvaruju kroz turističku potrošnju”, kaže jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za sustave upravljanja, inače direktor sektora prometa Zračne luke Zagreb.

Certifikati i za male
Istražujući odnos kvalitete sustava upravljanja i stupnja poslovne uspješnosti mjerene ukupnim prihodom u hrvatskom gospodarstvu od 2000. do 2006. godine, Drljača je pokazao kako raste broj certificiranih među 400 najuspješnijih organizacija (koje su u promatranom razdoblju sa 35 posto ukupno zaposlenih donosile 49 posto ukupnog prihoda hrvatskog gospodarstva, stvarale 54,5 dobiti nakon oporezivanja, te sa 58 posto sudjelovale u vrijednosti izvoza). Prije osam godina među 400 najuspješnijih po ukupnom prihodu bilo je 60 poduzeća s certifikatom ISO 9000, 2003. bila su 84, da bi ih prije dvije godine bilo 120. Drugim riječima, njihov je udio u istraživanom razdoblju narastao sa 15 na 30 posto. Ali, udio certificiranih tvrtki koje su ušle među 400 najuspješnijih u odnosu na ukupni broj certificiranih tvrtki iz godine u godinu opada. U prvoj godini istraživanog razdoblja njihov je udio iznosio 18,6, a u posljednjoj samo 6,9 posto. Konkretno, na kraju 2000. u Hrvatskoj je bilo 322 cerificiranih poduzeća (od čega, dakle, 60 među 400 najvećih), a posljednjeg dana 2006. već 1750 (od toga 120 među najvećima). Drljača kaže da se relativan pad udjela certificiranih tvrtki među 400 najvećih u ukupnom broju cerificiranih organizacija može objasniti činjenicom da se sve veći broj manjih tvrtki, koje po ukupnom prihodu ne mogu biti među 400 najvećih, opredjeljuje za uvođenje sustava kvalitete. Drljaču pitamo kakva je situacija s certificiranim velikim poduzećima s najvećim udjelom izvoza u poslovnom prihodu.

“Upravo je izlazak na inozemna tržišta često bio motiv za usklađivanje poslovnog sustava sa zahtjevima neke od međunarodnih normi ISO 9000. U naporima za zauzimanje pozicije na stranom tržištu hrvatske se organizacije susreću s teškoćama, uglavnom zbog slabe konkurentnosti, dakle zbog visokih troškova, niže razina kvalitete, nekompatibilnosti sustava… U takvim se situacijama često donosila odluka o uređenju poslovnog sustava sukladno zahtjevima ISO 9000 normi. U istraživanom je razdoblju prosječan udio certificiranih među 40 najvećih izvoznika iznosio 51 posto, među 30 – 55, a među 20 najvećih čak 61 posto. Ukratko, što se više sužava broj izvoznika ka najvećima, raste prosječni udio certificiranih organizacija”, kaže Drljača. A što je s uvoznicima, koji su također na svjetskom tržištu? “Udio certificiranih među najvećim izvoznicima prosječno je za 35,7 posto veći nego među najvećim uvoznicima, s tim da se taj udio kod izvoznika povećava kako se sužava broj prema najvećima, dok se kod uvoznika udio smanjuje. Može se zaključiti da je potvrđeni sustav kvalitete prema nekoj od ISO 9000 međunarodnih normi značajniji organizacijama koje se pozicioniraju kao izvoznici nego što je to slučaj kod uvoznika. U istraživanom sedmogodišnjem razdoblju i kod uvoznika značajno je povećan udio certificiranih među najvećima, ali, opet, nikad ne doseže 30 posto. U primjerima hrvatskog izvoza strani partner želi smanjiti vlastiti rizik od nabave nekvalitetnog proizvoda, odnosno troškove zbog nekvalitete i smanjiti troškove ulazne kontrole. Često je zbog toga certificirani sustav kvalitete uvjet koji hrvatsko poduzeće mora ispuniti kako bi zaključilo ugovor sa stranim partnerom i postala izvoznikom. Kod uvoznika takvog uvjeta nema. Izvoz se pojavljuje kao snažan motiv za uspostavu sustava kvalitete”, ističe Drljača. Naš sugovornik upozorava da se udio certificiranih među najuspješnijim tvrtkama po gospodarskim granama drastično razlikuje. Raspon je od 87,1 posto u proizvodnji električnih strojeva i aparata ili 77,1 posto u industriji hrane i pića do nula posto u hotelskoj industriji, izdavaštvu, proizvodnji namještaja i financijskom posredovanju. Dakle, u četiri grane ili 19 posto ukupnog broja istraživanjem obuhvaćenih grana, među najuspješnijima nema nijedne certificirane tvrtke.

Odrediti minimum
“U proizvodnim granama udio certificiranih među najuspješnijima varira, a prosječno je iznosio 54,2 posto, što je za 20,1 posto više od prosjeka za neproizvodne grane. Velika razlika u tretiranju kvalitete sustava upravljanja u gospodarskim granama ne samo što utječu na stupanj konkurentnosti i može prouzročiti teškoće u njihovoj kvalitetnoj prilagodbi uvjetima na tržištu EU te u konačnici ugroziti njihov opstanak u uvjetima tržišne utakmice, nego se i postavlja pitanje kvalitete u odnosima među granama”, upozorava Drljača. Problem je u tome što u granama i uopće u gospodarstvu nisu utvrđene granice, odnosno minimalna razina kvalitete sustava upravljanja. Nisu sve grane jednako “teške”, ali opći prosjek certificiranih među tvrtkama s najvećim prihodom vrlo je nizak – samo 34 posto. Postigne li se konsenzus da minimum trebao biti 50 posto, prema rezultatima do kojih je došao Drljača, samo šest gospodarskih grana po kvaliteti su iznad te razine. Postavi li se, pak, granica na 75 posto, što bi se moglo prihvatiti kao zadovoljavajuće s obzirom na to da je cilj povećanje konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva, u tom slučaju u istraživanom razdoblju “prolaze” samo dvije grane: proizvodnja električnih strojeva i aparata te industrija hrane i pića. A riječ je o najboljim tvrkama, odnosno Drljača je istraživao hrvatske prihodovne orijaše.

U Hrvatskoj ostvareno samo 60 posto certificiranosti Europe kao cjeline

Drljača ističe da je prema stupnju certificiranosti (broj certificiranih organizacija na tisuću stanovnika) Hrvatska (0,29) daleko iznad svjetskog prosjeka razvijenosti kvalitete (0,12), iznad prosjeka država-kandidata za članstvo u EU (0,16) i neznatno iznad prosjeka zemalja pristupnica (0,28). Znakovito je da Zagreb (0,69) ima daleko veći stupanj certificiranosti od svjetskog i europskog prosjeka. Ali, primjerice, u 2005. Hrvatska je ostvarila samo 60 posto prosjeka certificiranosti Europe kao geografske cjeline, odnosno 40 posto cerificiranosti EU 25. Hrvatska je na dobrom putu, ali tempo promjena nije zadovoljavajući, zaključuje Drljača. Širenje sustava kvalitete u gospodarstvu pretpostavka je povećanju produktivnosti, što bi trebalo pridonijeti rastu konkurentnosti. Drljaču pitamo postoje li u svijetu istraživanja o tome kako certificirani sustav upravljanja prema nekoj od normi ISO 9000 doprinosi poslovnoj uspješnosti. “Uspjeh je sinergijski učinak više čimbenika i još je problem barem približno utvrditi i kvantificirati koliko sustav kvalitete pridonosi rezultatima poslovanja. No istraživanja postoje. Primjerice, grupa španjolskih i američkih znanstvenika deset je godina istraživala financijske performanse tvrtki koje posjeduju ISO 9000 u isporedbi s tvrtkama iz istih sektora koje nemaju te certifikate. Dokazali su da uređeni sustav upravljanja vodi ka poboljšanju finanancijskih performanski mjerenih i povratom ulaganja. Jedan je od njihovih glavnih zaključaka da su organizacije već nakon odluke za prvo potvrđivanje sustava kvalitete načinile promjene koje su neposredno ili posredno dovele do relativnog porasta profitabilnosti, i to pojačanom kontrolom troškova i povećanom prodajom”, kaže Drljača.

Komentirajte prvi

New Report

Close