Kraj recesije, Hrvatska izlazi iz recesije", neki su od naslova koje smo mogli pratiti ovih dana.
Radi se o onom sićušnom, dugo očekivanom rastu BDP-a u zadnjem kvartalu prethodne godine te mršavim prognozama za ovu 2015. godinu. Navršili smo punih šest godina duboke ekonomske krize koja je proizvela ozbiljne socijalne i demografske posljedice. Razina zaposlenosti je prava elementarna nepogoda (skoro pa smo izjednačili broj zaposlenih i umirovljenika), nezaposlenost se već godinama vrti oko 300.000. Sve se manje djece rađa, nema sklapanja brakova, razvodi su učestali, iseljavanje je uzelo maha. To su te izravne posljedice već ove sedme godine nekontroliranog trčanja prema dole. Za ovu godinu dugo očekivani oporavak se u prognozama zaustavlja na rasponu rasta BDP-a između 0,1 i 0,5 posto. Uz pad BDP-a u vrijeme krize od 12% mi smo danas na razini BPD-a iz 2005. godine.
A prema skromnim najavama rasta i na kraju ove godine ćemo i dalje biti u 2005. Čini se da smo se odlučili za "evoluciju" kao recept izlaska iz krize, iliti neka stvari idu prirodno svojim tijekom i same od sebe. Rezultat takvog pristupa je da nakon recesije ulazimo u stagnaciju. A to je samo drugi izraz za zaostajanje za drugima, odnosno, u konačnici, za daljnje propadanje jer dok je nama vrijeme stalo na 2005.-oj, drugim zemljama je 2015. Činjenica je da smo se u posljednjih 25 godina mijenjali presporo, i sada se u dubokoj krizi vrtimo bez jasne vizije izlaska iz te crne rupe. Ali i bez hrabrosti da se bilo što pokrene. A i kad poželimo nešto mijenjati, onda se nekako lakše zalažemo da te promjene krenu od drugih. Kao država i društvo željeli bismo promjene koje se dešavaju u strogo kontroliranim uvjetima, da traju narednih 25 godina i da se u toj evoluciji ne dira ničija stečena prava i dosadašnje navike.
"Referendumske demokracije" najbolji su primjer za to. Ako trebamo smanjiti izdatke za prateće poslove u zdravstvu kako bismo te novce pametnije iskoristiti za zdravstveni standard (poznati out-sourcing), onda se skupljaju potpisi protiv te bogohulne kapitalističke i nesocijalne mjere. Kad treba promijeniti Zakon o radu kojim bi se potaknula dinamika rada na domaćem tržištu onda se u dva tjedna skupi skoro milijun potpisa. Ako želimo javni dug učiniti manjim kroz monetizaciju autocesta (koje realno niti sada nisu naše jer su pod kreditnim opterećenjem stranih banaka), onda se prijeti mini revolucijom.
Ili, kad propadne Imunološki zavod zbog nesposobnosti i neodgovornosti vlasnika (države) i uprava (koje je vlasnik postavljao) onda je najbolje rješenje ponovo biti u državnom vlasništvu jer opaki "privatnici" samo vrebaju da, zapravo, ne znam točno što, ali sigurno loše, naprave radnicima, državi i valjda cjelokupnom društvu. Za ovakvo teško stanje svi snosimo dio odgovornosti. Uljuljali smo se u našoj koegzistenciji nečinjenja koja nas je i dovela tu gdje jesmo. Poslodavci su još prije jednog desetljeća prvi ukazali da je stanje opasno, da zemlja ide u krivom smjeru. Ove se godine navršava prvo desetljeće od naše inicijative za reindustrijalizacijom zemlje, za povratak proizvodnji kako za domaće tržište tako i za izvoz.
Najveći deficit reformskog potencijala imamo među političarima koji imaju ujedno i najveću odgovornost za (ne)činjenje. Oni su ti koji imaju poziciju da stvaraju zakonodavni okvir koji je poticajan za razvoj ekonomije. A kod njih nije bilo ni hrabrosti ni mudrosti da se pokrene promjene. Iz svojih su se razloga bojali promjena. Plašili su se izgubiti izbore. A to što smo u međuvremenu skoro izgubili zemlju (slikovito govoreći), to je manje važno. I zato vijest da izlazimo iz recesije sa između 0.1 i 0.5 % rasta zapravo nije dobra vijest jer znači da smo i ove godine odlučili ne započeti temeljite promjene naše zemlje. Iskusniji kažu da je to očekivano u izbornoj godini!! Zato ponavljam apel svim hrvatskim političarima i političkim strankama – budite spremni izgubiti izbore da biste spasili Hrvatsku.
Davor Majetić, glavni direktor HUP-a
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.…Hrvatskoj je potreban treći put a to je put promišljanja a ima političara koji promišljaju :Ivo Josipović , Drago Prgomet , Jadranka Kosor , Radimir Čačić ,Tonino Picula , Sandra Švaljek , Vilibor Sinčić i mnogi drugi koji treba da stvore novi politički blok , napišu program a svoje osobne ambicije bar u početku stave u stranu .
Ivo Josipovicnije za treci put nego za pravi put.Nakon nove pravde njegove kaldrme smo se nagledali. Cacic i Picula za 3. put. Bolje receno 100 i trci put. O ovom Pergometu, SValjek nista ne znam a Vilibor je po meni trebao postat novi predsjednik 2. razreda osnovne skole.
Gospodin Davor Majetić je stručno i dobronamjerno napisao ovaj članak .Vlada u prethodne 3 godine je bila neodlučna sa reformama .Šta se može i očekivati od čovjeka koji je na čelu vlade “slučajne države” nastale u “građanskom ratu” kome je najveći problem što mu je pukla vodovodna cijev u stanu i koji kroz sunčane naočare gleda poplavljene ljude kao da je došao na plažu .Doduše vode je bilo ali je bila prljava po kojoj su plivale uginule životinje ali zato je sunce bilo dosta jako pa smeta očima .Čovjek sa sunčanim naočarima želi dobiti ponovo izbore tako da će oprostiti dugove za 30.000 najsiromašnijih koje je on takvim načinio . On je bio i veliki balast Ivi Josipoviću . Ne sviđa mi se ni ekstremni desničar na čelu oporbe koji razbijanjem ćiriličnih tabli i šatorima hoće poprijeko da dođe na vlast .Hrvatskoj je potreban treći put a to je put promišljanja a ima političara koji promišljaju :Ivo Josipović , Drago Prgomet , Jadranka Kosor , Radimir Čačić ,Tonino Picula , Sandra Švaljek , Vilibor Sinčić i mnogi drugi koji treba da stvore novi politički blok , napišu program a svoje osobne ambicije bar u početku stave u stranu .
Uključite se u raspravu