Novi tročlani Nadzorni odbor iz redova radnika odabrao je novu upravu Uljanika, i to postojeće kompanijske menadžere. Danas bi nasljednici Giannija Rossande i Denisa Rabara trebali biti javno predstavljeni – Milko Mihovilović, dosadašnji direktor Uljanik Strojogradnja Diesela, Bojan Blagonić, direktor odjela prodaje Uljanika, te direktor financija Uljanika Emil Bulić. Potonji u Uljaniku ima najkraći staž, stigao je iz rovinjskog TDR-a u proljeće ove godine, pa je očigledno ocijenjen najmanje vezanim uz dosadašnji menadžerski vrh i pogodnim za mjesto predsjednika uprave. Ovom timu, koji s radom starta simbolično na Dušni dan, prvi izazov na koji treba dati brz odgovor jest što slijedi nakon izbora?

Prethodnici su im pripremili teren i osigurali kod Ministarstva gospodarstva desetak dana da izradu novog programa restrukturiranja, no računi Uljanikovih tvrtki su u blokadi, radnici u prosvjedu zbog neisplate plaća, svi poslovi su stali. Cijeloj grupaciji Uljanik potrebna je nova financijska injekcija, no pitanje je koliko bi nakon već jednog “rescue aida” bilo izvedivo priskakanje u pomoć države s još jednim takvim programom. Nije problem samo to što bi još jednom Uljanikovci i država trebali zakucati na vrata Europske komisije i zamoliti da se opet škveru progleda kroz prste, nego se time potpuno uništava mogućnost da sutra bilo tko prihvati biti strateški partner Uljaniku. Jer i novi sanacijski paket, uz aktivirana jamstva, ući će u budući doprinos države, a kako učešće države i samog poduzetnika moraju biti izjednačeni, to automatski povećava i financijski napor za kojeg se treba pobrinuti novi vlasnik brodogradilišta. A time i smanjuje atraktivnost Uljanika.

Bez kapitala za dovršetak gradnji koje su započete i bez radnika koji će napustiti brodogradilište ako se ne isplate plaće, besmisleno je i izrađivati novi program restrukturiranja. Samo za plaće Uljaniku je mjesečno potrebno 50 milijuna kuna, a kalkulacijama treba dodati deblokade računa i nabavu materijala i podmirenje nužnih troškova za nastavak proizvodnje.

Ako je “rescue aid” iz siječnja za pola godine života Uljanika težio skoro 100 milijuna eura, sada je taj iznos, kažu upućeni, još veći jer je tvrtka u još dubljem glibu.

Postojeći program restrukturiranja bivša uprava prije nekoliko dana povukla je, kako je to obznanio ministar gospodarstva Darko Horvat, uz sugeriranje da ga je bespredmetno analizirati jer u njemu nisu “matematičkim izračunom apostrofirani oni navozi, odnosno oni brodovi koji su otkazani i koji se ne??e raditi”. Sve kalkulacije treba obnoviti, a ako u tom programu neće biti ukomponirani uvjeti koje je postavio odabrani potencijalni strateški partner Kermas energija Danka Končara, da se na području brodogradilišta omogući gradnja nekretninskih kompleksa, u Uljaniku će se morati pobrinuti i pronaći nove ulagače. Novi nadzornici nekretninske i slične aktivnosti na terenu u Puli u startu su izuzeli kao opciju, pa će ili morati korigirati svoja stajališta ili tražiti novog partnera.

Ministarstvu gospodarstva, kako je obznanio Horvat, pristiglo je pismo namjere najvećeg europskog brodograditelja Fincantierija, koji bi nastupio u partnerstvu s Brodosplitom, a interes su iskazali prvenstveno za 3. maj. Dojam je da su u Ministarstvu gospodarstva raspoloženi za razgovore da to uključi i Uljanik. No, takva kombinacija otvorila bi brojna pitanja, među ostalim i dopuštene koncentracije na tržištu, posebice u slučaju Brodosplita. Činjenica da je netko na poziv Vlade iskazao interes tek je prvi u nizu startnih koraka, a nakon što se provede dubinska analiza ovako kompleksnog i problematičnog sustava, pitanje je što će biti uvjeti s kojima bi u pregovore s državom ušao novi potencijalni strateški partner. A nakon što se te dvije strane usuglase, odobrenje na cijeli posao još mora dati i Bruxelles. I uz osiguran kapital, to podrazumijeva dosta vremena, s velikim upitnikom hoće li se aranžman moći dogovoriti ili će stečaj ipak biti neizbježan.

U međuvremenu, u takvim uvjetima nova uprava trebala bi sjesti za stol s postojećim naručiteljima, i s onima koji su raskinuli ugovore, te dogovoriti nastavak poslova, jer poslovi su ključna osnova da bi se program restrukturiranja uopće imalo smisla pisati. Već sada, s tek šest-sedam brodova u knjizi narudžbi u oba Uljanikova brodogradilišta, program restrukturiranja čini posao novoj upravi gotovo nemogućom misijom.