Ruđer Friganović, direktor Sektora za industriju u HGK-u, smatra da je Hrvatskoj i te kako potrebna reindustrijalizacija i to ne bilo kakva te predlaže neke hitne mjere, uz one na duži rok, novoj Vladi. Ukratko, on govori zašto proizvodnja još nije atraktivna djelatnost i što učiniti da se u industriji ostvari najviše novostvorene vrijednosti kao što je to u razvijenijim državama.

Kako tumačite činjenicu da se na prerađivačku industriju odnosi samo 15 posto od ukupnih investicija što je najmanje u odnosu na ostale tranzicijske države gdje je dvostruko više, u Sloveniji i oko 45 posto?
– Tumačim ju kao jasnu poruku investitora da bi Hrvatska trebala poraditi na tome da proizvodnju učini atraktivnijom djelatnošću. Naime, prema udjelu ostvarenih investicija u odnosu na BDP negdje smo na razini ostalih tranzicijskih zemalja i taj udio se posljednjih nekoliko godina kreće oko 25%. Struktura ulaganja je međutim nešto potpuno drugo. Dok kod nas za prerađivačkom industrijom trgovina tek neznatno zaostaje u susjednoj su Sloveniji investicije u trgovini 2 do 3 puta manje od investicija u industriju. Istu poruku dobivamo od realnog sektora i kroz nedovoljan ulazak proizvodnih greenfield investicija u našu zemlju, te u krajnjoj konzekvenci kroz našu vanjskotrgovinsku bilancu. Sve nam one uglas govore – u Hrvatskoj proizvodnja, osim za potrebe domaćeg tržišta, nije još dovoljno atraktivna djelatnost.

Nema sumnje, potrebna je reindustrijalizacija, ali kakva, po vašem mišljenju?
– U razdoblju od kasnih osamdesetih do danas Hrvatska je u sektoru industrije izgubila više od 250.000 radnih mjesta. Sektor usluga, unatoč iznimno visokim stopama rasta u posljednjih desetak godina, nije niti približno kompenzirao ovaj gubitak. Industrija nam je u prosjeku tehnološki zaostala i ima nešto nižu rentabilnost poslovanja. U razvijenim zemljama upravo je suprotno. Industrija spada u grane u kojima se ostvaruje najviša novostvorena vrijednost, dakako, temeljena na konkurentnoj prednosti koja proizlazi iz korištenja superiornih tehnologija. Ako su ciljevi gospodarske politike visoka zaposlenost, stvaranja visoke dodane vrijednosti i visokog BDP-a po glavi stanovnika, onda treba reindustrijalizacija. Dugoročni cilj nije teško zacrtati jer to je svakako industrija temeljena na znanju i visokim tehnologijama uvažavajući principe održivosti i neke komparativne prednosti koje ima Hrvatska. Osobno bih bio oduševljen da mogu govoriti o ambicioznim planovima ubrzanog razvoja bio, nano i inih tehnologija, ali na sadašnjem stupnju tehnološkog razvoja i sa raspoloživim kadrovima (7,7% VSS) to je priča za neka druga vremena. Do tada bitku za reindustrijalizaciju treba voditi na nekoliko paralelnih frontova i tu vidim ključnu ulogu države i njezine industrijske politike. Treba napraviti zaokret od prakse financiranja gubitaša i najveći dio sredstava usmjeriti u financiranje istraživanja u industriji. Dio sredstava za reindustrijalizaciju treba namaknuti iz inozemnih izvora kroz dovršetak procesa privatizacije, ali još više kroz privlačenje greenfield ulaganja. Velikom šansom držim pametno osmišljene off set aranžmane koji će nam se nuditi u procesu modernizacije oružanih snaga.

Pretpostavlja se da nove industrije budu i više izvozne. Ima li i kojih rezultata od Hrvatske izvozne ofenzive?
– Prema nedavno objavljenim analizama sve aktivnosti oko provođenja izvozne ofenzive odvijaju se prema planu. Najkonkretniji rezultat jest da je izvoz još jednom promoviran kao uvjet bez kojega nema boljitka. Osobno međutim držim da uz HIO moramo riješiti neke od temeljnih pitanja koja gospodarstvenici već dulje vrijeme spominju, a to su snižavanje troškova poslovanja, rješavanje problema u pravosuđu, pitanje nedostatka odgovarajuće radne snage. Trebalo bi progovoriti i o ukupnom pravnom okruženju, konzultaciji s gospodarstvom kod donošenja ključnih propisa, promociji u inozemstvu, poticanju istraživanja i razvoja, decentralizaciji itd. Iako se podrazumijeva da bi najveći dio „nove“ industrije trebao biti okrenut izvozu, ne treba zaboraviti niti potencijale domaćeg tržišta.

Koje preduvjete valja zadovoljiti odnosno koje mjere biste predložili Vladi da ih učini odmah, a koje na duži rok?
– Iako sam već naveo da reindustrijalizaciju Hrvatske zasigurno ne možemo zasnivati na strategiji niskih troškova poslovanja to nikako ne znači da na troškove možemo zaboraviti. U tom smislu odmah bi trebalo donijeti kratkoročni i srednjoročni program snižavanja troškova. Posebnu bi pažnju trebalo posvetiti osmišljavanju poluga za držanje lokalnih troškova na uzdi. Kratkoročno, ne bih bježao niti od blage deprecijacije tečaja do ulaska u EU. Smatram da bi se daha domaćoj industriji moglo dati i „tvrđom“ regulacijom pristupa domaćem tržištu kroz snaženje mehanizama kontrole kvalitete roba koje nam dolaze.

HGK ima dobrih iskustva u korištenju potpora za razvoj drvne industrije, a novim potporama se nadaju i tekstilci. U kojoj fazi su ostali?
– Tijekom sljedeće godine biti će dovršeni strateški dokumenti za razvoj svih grana prerađivačke industrije. Iako se ne znaju konkretne brojke, očekujem da će sve grane potencijalno dobiti vrlo značajne iznose potpora.

U Hrvatskoj postoji 50-ak klastera

Komorske zajednice i HUP-ovi klasteri?
HUP je kroz svoj centar koliko znam orijentiran na operativno praćenje rada nekoliko klastera osnovanih pri HUP-u, dok je ideja Zajednice klastera pri HGK drugačije koncipirana. Prema našim istraživanjima u Hrvatskoj postoji 50-tak klastera i klaster inicijativa i Komora je na razne načina uključena u rad barem trećine. Kako se radi o novom obliku organiziranja ideja je naše Zajednice okupiti klaster-managere i pružiti im platformu za razmjenu ideja međusobno, sa zakonodavcem i trećim stranama, pri čemu mislimo u prvom redu na znanstvenu zajednicu. Drago mi je kad se primijećuje sličnost između zajednica pri HGK i klastera. Klasteri međutim imaju pravnu osobnost što zajednice niti drugi oblici udruživanja pri HGK nemaju.

Regionalni industrijski razvoj

Kako do boljeg regionalnog industrijskog razvoja?
Hrvatska bi se trebala ‘prisjetiti’ vremena kada je industrija činila 50% BDP i bila relativno ravnomjerno teritorijalno rasprostranjena. Ključnu ulogu u tom razvoju imaju lokalne zajednice koje bi kroz približavanje investitorima i olakšavanjem njihovog poslovanja, mogle odigrati vrlo pozitivnu ulogu o čemu ima nekoliko dobrih primjera. Značajna komponenta svakako je kvalitetna radna snaga do koje se može doći odgovarajućim školovanjem u regiji ili vezivanjem za regiju raznim oblicima stipendija. Decentralizacija bi morala biti jedan od programskih ciljeva izvršne vlasti.