Mladen Fogec, predsjednik Uprave Siemensa Hrvatska, imao je u ponedjeljak, baš uoči razgovora za Poslovni dnevnik, sastanak sa zamjenikom ministrice vanjskih i europskih poslova Joškom Klisovićem, i to kao potpredsjednik novosnovanoga Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj. Riječ je o prvome sastanku predstavnika te udruge, osnovane u siječnju, s predstavnicima vlasti. Za strane ulagače to je samo početak puno šire inicijative u kontaktima s Vladom, ministarstvima i lokalnim zajednicama. Udruženje stranih ulagača (Foreign Investors Council – FIC) jedina je takva organizacija u nas. Slična je bila osnovana 2005., no nije bila odveć aktivna i brzo se ugasila. Fogec ističe da će FIC djelovati brzo i proaktivno, s glavnim ciljem da se “prepozna i objektivizira” uloga stranih ulagača u Hrvatskoj.

Kako je došlo do osnivanja FIC-a? Na koliko članstvo računate?
Inicijativa je došla spontano. Velike strane kompanije prisutne u Hrvatskoj osjetile su pozitivan impuls s promjenom vlasti i odlučili smo se organzirati jer smo zajedno u komunikaciji s institucijama puno jači i bolje možemo artikulirati naše interese. Zasad nas je 11 u udruzi, ali očekujemo da nam se pridruže i ostale strane tvrtke. Ne postoji svijest o tome koliko puno inozemnih tvrtki posluje u Hrvatskoj, kolika je to snaga da se nešto pokrene za dobrobit cijeloga gospodarstva.

Kažete da je inicijativa došla paralelno s promjenom vlasti. Zašto?
Želimo pomoći ovoj Vladi i biti njezin partner, kao i lokalnoj vlasti, županijama i gradovima. Promjena je impuls da se krene nabolje, a time i da strani investitori budu prihvaćeni kao nešto dobro, da nas se ne gleda samo kao tvrtke čiji vlasnici žele jedino izvući profit iz Hrvatske.

Koliko je u nas tvrtki u većinskome stranom vlasništvu?
Podaci su zapanjujući. U Hrvatskoj djeluje 10.550 tvrtki u većinskom stranom vlasništvu (više od 51% vlasništva). One imaju 135.858 zaposlenih, a godišnji im je prihod u 2010. bio veći od 23 milijarde eura. No, sve su to hrvatske tvrtke, kao što je i Ožujsko pivo hrvatski proizvod, jedino je vlasnik negdje u inozemstvu. Zagrebačka banka nije talijanska nego hrvatska banka.

No, često se govori da strane banke mogu povući novac, strane kompanije zatvoriti zbog krize i da je domaće vlasništvo sigurnije.
Trebamo pozdraviti ljude koji su spremni investirati u Hrvatsku. Siemens je multinacionalna kompanija, no Siemens Hrvatska je hrvatska tvrtka. Vlasnik je negdje u svijetu, a “majka” u Njemačkoj. U tvrtkama u kojima je Siemens većinski vlasnik u Hrvatskoj rade samo dva stranca, a ukupno kao grupacija zapošljavamo 1700 ljudi. Svrha je našega udruženja promijeniti potpuno bezrazložan negativan prizvuk oko stranog kapitala.

Hoćete li se naći s nekim u Vladi?
Da. Sastanci su već dogovoreni.

Koje su teme, što ćete im izložiti?
Percepcija stranih investicija pretvara se u političku kategoriju. Za mene je činjenica da radim u Siemensu, ali u Hrvatskoj, moja prednost. Mi bismo u FIC-u htjeli u razgovorima s Vladom maknuti tu emocionalnu prepreku kako bi svima bilo jasno što je, npr., Zagrebačka pivovara i da je inozemno ulaganje nešto jako dobro. Želimo da se poslovanje i naši projekti odvijaju jednostavnije i brže te da Vlada pokrene projekte, ali i da nam jasno kaže što su njezini ciljevi, što Hrvatska treba od investicija i na što da se onda i mi fokusiramo. Želimo doznati koji su ciljevi: energija, prehrambena industrija ili nešto treće.

Udruga će istražiti ulagačku klimu u Hrvatskoj. Koga ćete angažirati?
To je već u tijeku. Surađivat ćemo s Insitutom za javne financije, ali i s Ekonomskim institutom. Aktivni smo već mjesec dana, formirali smo odbore i odredili članove zadužene za određena pitanja.

Vi ste zaduženi za pregovore s vlasti?
Nećemo pregovarati, samo ćemo razgovarati. Želimo dijalog i partnerski odnos. Ne tražimo ništa, ali želimo da se zna da smo tu i da se sukladno našim vrijednostima i objektivizira naša pozicija. Već sam iznio podatak o prihodima tvrtki u većinskome stranom vlasništvu, s tim da one koje su u manjinskom inozemnom vlasništvu generiraju dodatnih sedam milijardi eura prihoda, a imaju 35 tisuća zaposlenih.

Nisu li brojke koje iznosite pokazatelj da su strani ulagači jako prisutni i dobrodošli u Hrvatskoj, za razliku od, recimo, Slovenije?
To i je apsurd. U temu Slovenije ne bih ulazio. Hrvatska je pokazala otvorenost, ali to treba istaknuti, želimo da se to zna bez pritiska. Cilj nam je da budemo komplementarni državnoj gospodarskoj strategiji.

Mislite da vam aktualna vlast može odgovoriti na ta pitanja? Gospodarska strategija čeka se već godinama…
Sad je za to pravi trenutak jer Hrvatska 2013. ulazi u EU. Tu dolazimo do priče kako će nam biti na raspolaganju tržište od pola milijarde ljudi. A znate što se također događa? I tom tržištu od pola milijarde ljudi otvara se jedno malo, hrvatsko, jer nestaju sve barijere i carine.

Što to znači u praksi?
To znači da Hrvatska mora iskoristiti svaku priliku i sve dostupne resurse kako bi se pripremila za nove okolnosti. Svaka zemlja s nejakim gospodarstvom mora i više od drugih voditi računa o svome razvoju. Siemensu u Hrvatskoj puno je lakše jer ima iza sebe jaku multinacionalku, ali mi jaki moramo pomoći slabijima.

Želite reći da strane tvrtke u Hrvatskoj neće imati problema, a domaće nedovoljno konkurentne hoće?
Ulazak u EU znači da će inozemne kompanije koje su investirale u Hrvatskoj nastaviti štititi svoje interese na ovome tržištu. Hrvatska ima manji broj brendova i autohtonih marki s kojima se može boriti u Europi. Hrvatska su vina, npr., vrlo kvalitetna, ali je proizvodnja toliko parcelizirana da malo proizvođača može zadovoljiti narudžbe iz EU. Tim se problemima valja ozbiljno pozabaviti.

Na što ćete još upozoriti predstavnike Vlade?
Želimo zajedno s Vladom razbiti pogrešan mit o stranim ulagačima.

Dobro, no sigurno vam smetaju nelikvidnost, birokracija….
To nam ne smeta ništa manje nego hrvatskim ulagačima. Ne želimo biti iznimka, ne tražimo povlastice. Želimo da se europska načela poslovanja prenesu u Hrvatsku. Mi koji živimo u realnom poslovnom okruženju već jesmo fleksibilniji, državni je sektor inertan. Želimo da se balansira dinamika poslovnog svijeta i Vlade i administracije. Sjećate se jedne izjave iz 2008. da kod nas nema krize? Iste godine mi smo u Siemensu od vlasnika dobili strategiju kako se nositi s dolazećom krizom.

To je izjavio bivši premijer Sanader. Jeste li tada s nekim razgovarali?
Jesam, s dosta ljudi iz Vlade, no sve je ostalo deklarativno.

Stječe se dojam da u nas stranci ulažu uglavnom u trgovačke centre. Zašto nema velikih proizvodnih investicija?
Za tako što najprije morate imati dugoročnu stabilnost i sigurnost, od porezne politike do Zakona o radu… Problem je i visoka cijena rada. Radniku je nemoguće dati otkaz.

Sad će to Vlada rješavati, navodno zbog prijetnje Fitcha padom rejtinga.
Ne bih išao tako ekstremno. No, Zakon o radu mora se mijenjati jer nije dobar.

Otpisali Diokiju dug

Siemensu su u Hrvatskoj u prošloj poslovnoj godini prihodi rasli (sa 917 na 975 milijuna kuna), no dobit vam je znatno smanjena. Obrazložili ste to otpisivanjem dugova nelikvidnih klijenata. Od koga niste mogli naplatiti?
Nenaplaćena potraživanja ili ona za koja smatrate da ih nećete moći naplatiti idu izravno u rezultat i smanjuju dobit. Zato i jesmo za prošlu poslovnu godinu otpisali izuzetno velike iznose nenaplaćenih potraživanja. Vjerojatno vam je poznata priča o Diokiju. Mi taj novac nismo zaboravili, ali smo ga morali u većem dijelu knjigovodstveno otpisati.

Članovi FIC-a

Siemens, Mol, Cemex, Adria Azija, Philip Morris, Tele 2, Japan Tobacco International, Pedersen Partners, Hauska i partneri, Imperial Tobacco i British American Tobacco.