Distribuirani izvori odigrat će važnu ulogu

Kad bi došli samo na 100 vata instaliranih solarnih kapaciteta po stanovniku, koliko ima Španjolska, dobrim bismo dijelom zatvorili nedostatak u proizvodnji električne energije/FOTOLIA Kad bi došli samo na 100 vata instaliranih solarnih kapaciteta po stanovniku, koliko ima Španjolska, dobrim bismo dijelom zatvorili nedostatak u proizvodnji električne energije/FOTOLIA

Ugradnjom distribuiranih izvora smanjili bi se zahtjevi za ulaganja u rast kapaciteta mreže i gubici prijenosa i distribucije jer se energija proizvodi na mjestu gdje se troši u vremenu kad je se troši puno.

Razvoj tehnologije koji nam je donio obnovljive izvore energije danas nam omogućava i prelazak s centraliziranih na distribuirane izvore energije, tj. na približavanje proizvodnje električne i toplinske energije krajnjem potrošaču. Uz uštede na prijenosu i distribuciji energije, sam potrošač može upravljati potrošnjom, ali i proizvodnjom energije, što dovodi i do promjene njegovog ponašanja. Distribuirani izvori energije su svi načini proizvodnje i uštede na potrošnji energije koji se nalaze iza priključka na mrežu.

Praktički svi industrijski pogoni velikih energetskih potrošača kao što su kemijska postrojenja, rafinerijski kompleksi, željezare, tvornice aluminija i sl, su imali svoje vlastite elektrane i toplane iza priključka na mrežu. S današnjom tehnologijom industrijski kupci mogu imati vlastite konvencionalne kogeneracijske elektrane, solarne elektrane na krovovima zgrada ili vjetroparkove, a zahvaljujući razvoju baterijskih tehnologija, dostupna su im i vlastita skladište električne energije.  Hrvatska je neto uvoznik električne energije i oduvijek pokušava smanjiti rizik ovisnosti o uvozu, a ranije se tom pokušavalo doskočiti subvencioniranjem izgradnja elektrana u susjedstvu.

Tako je HEP još uvijek partner u jedinoj nuklearnoj elektrani u ovom dijelu Europe, a ulagali su i u termoelektrane u Srbiji te Bosni i Hercegovini uz dugogodišnje ugovore za otkup energije. No tim ulaganjima u elektrane u susjedstvu Hrvatska ipak nije postigla energetsku neovisnost. Hrvatski neto uvoz električne energije (sav uvoz električne energije umanjen za izvoz), od cca. 5 teravatsati, znači da nam u elektroenergetskom sustavu nedostaje jedna elektrana prosječne snage 600 MW, čija je izgradnja financijski izazovna. 

Rast cijene mrežarine
Naime, dugoročne projekcije kretanja veleprodajne cijene električne energije se još uvijek kreću rasponu 40 do 50 eura po megavatsatu. Uzmemo li u obzir proizvodnu cijenu električne energije koja uključuje troškove amortizacije i financiranja, gotovo da niti jedan od danas poznatih centraliziranih izvora električne energije ne može postići tu ekonomsku cijenu bez državnih poticaja. Te subvencije i visoka cijena proizvodnje od 45 eura po MWh krajnjem potrošaču nisu jasni ni bliski, nije sklon kontrolirati potrošnju, ali vidi puno višu cijenu koja nastaje zbog troškova prijenosa i distribucije električne energije, tzv mrežarine, nužne da bi se energija iz jednog centralnog izvora dovela na mjesto potrošnje. 

 

600 megawata

električne energije u prosjeku godišnje nedostaje Hrvatskoj

Mrežarine danas rastu zbog sve većeg udjela obnovljivih izvora i modernizacije mreže koju takav režim rada nameće. Zato distribuirani izvori električne energije mogu odigrati važnu ulogu u energetskoj tranziciji ka niskougljičnim izvorima energije, u osvješćivanju kupaca da troše manje energije iz centralnih izvora i konačno i konačno, pokrivanju potreba za električnom energijom iz vlastitih izvora u zemlji. Potencijal razvoja distribuiranih izvora energije u Hrvatskoj je golem. Zbog svog zemljopisnog položaja postoji potencijal pretvorbe energije od 3,4 do 5,2 kilovatsata po metru kvadratnom na dan, no taj je potencijal neiskorišten jer Hrvatska ima samo 50-ak megavata instaliranih kapaciteta, odnosno oko dvanaest vata po stanovniku. 

Banke spremne za financiranje
U Njemačkoj gdje je potencijal pretvorbe manji, oko 3,2 kilovatsata po metru kvadratnom na dan, instalirano je 500 vata po stanovniku, 40 puta više. Kad bi Hrvatska došla samo na 100 vata instaliranih solarnih kapaciteta po stanovniku, koliko ima Španjolska, dobrim bismo dijelom zatvorili nedostatak u proizvodnji električne energije tj. dobili bismo cca 400 MW novog kapaciteta za proizvodnju električne energije.

Zato očekujemo da će u Hrvatskoj biti sve više novih projekata izgradnje solarnih elektrana, ali se ne smije zaboraviti i potencijal distribuiranih izvora energije, odnosno malih solarnih elektrana na krovovima zgrada i kuća krajnjih potrošača. Glavni igrači na tržištu električnom energijom razmatraju ulazak u taj segment i preispituju ekonomsku opravdanost svojih projekata za krajnjeg kupca i svoj razvoj poslovanja. 

Analiza tržišta koju je BCG napravio početkom godine pokazala je da već sada bez subvencije, ugradnja solarnih panela na krov kuće ima rubnu ekonomsku opravdanost za krajnjeg potrošača, ako ne mora platiti visoke troškove financiranja. Kako banke danas u Hrvatskoj nemaju previše prilika za kvalitetno investiranje i da im je krajnji potrošač najsigurniji kupac za povrat kredita, vjerojatno će biti spremne financirati takve projekte. Ako ih se uklopi u kredite za financiranje povećanja razine usluge u privatnim smještajnim kapacitetima na obali gdje se ljeti troši nekoliko puta više električne energije nego zimi, tim više.  

Online prijava za ugradnju panela
Ugradnjom distribuiranih izvora smanjili bi se zahtjevi za ulaganja u rast kapaciteta mreže, kao što bi se smanjili i gubici prijenosa i distribucije jer je se energija proizvodi na mjestu gdje se troši u vremenu kad je se troši puno.  Uz to, treba riješiti i problem nepostojanja cjelovite usluge prodaje, ugradnje, održavanja i upravljanja električnom energijom proizvedenom iz solarnih panela. Tu se treba ugledati na primjere postojećih platformi za ugradnju solarnih panela koji vani već postoje.

Tamo se kupac treba samo prijaviti online za ugradnju solarnih panela, a onda platforma sama povezuje krajnjeg potrošača s dobavljačima panela, pružateljima usluga financiranja, osiguranja, ugradnje, održavanja i na kraju otkupa proizvedene električne energije. Kako kod solarnih elektrana još sve nije standardizirano, dobra je vijest za hrvatske tvrtke da takve platforme jako ovise o lokalnim dobavljačima, gdje leži prilika za operatere distribucijskog sustava koji imaju svakodnevni kontakt s kupcima, da nadograde svoju uslugu i na vrijeme izbjegnu pad prihoda koji će se dogoditi kad krajnji potrošači krenu masovnije s proizvodnjom električne energije. Na tom putu ka energetskoj neovisnosti ne smijemo zaboraviti niti regulatora, čije će uloga biti ključna u razvoju poslovnih modela.

Regulator će se naći u situaciji da mora odgovoriti na čitav niz pitanja kao što su jasno definiranje uvjeta rada na mreži, kontinuirani prijelaz na fiksnu mrežarinu, fleksibilnije priključivanje proizvođača, omogućavanje razvoja novih djelatnosti distributerima, podrška eksperimentalnim projektima, itd. Distribuirani izvori energije su mogući odgovor na putu ka energetskoj neovisnosti Republike Hrvatske, a kupcima tom putu treba omogućiti korištenje novih poslovnih modela. Regulatora pak treba podržati u stvaranju okvira u kojem će dobavljači moći razvijati nove poslovne modele, što je prilika i za globalni iskorak našeg energetskog znanja. 

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!