Za nedavna potpisivanja memoranduma o gradnji Paneuropskog naftovoda u Zagrebu, u Hrvatsku je iz Washingtona stigao i Matthew J. Bryza, zamjenik pomoćnika američke državne tajnice Condoleeze Rice za europska i euroazijska pitanja. Kako se ovdje neprestano govori o diverzifikaciji dobave energenata kao jedinom rješenju pouzdanosti opskrbe danas većinom oslonjene na Rusiju, kao drugi izvor energenata spominje se kaspijska regija, vrlo bogata naftom i plinom – i američkim kompanijama.

Koji je interes SAD-a za PEOP?
Posebnog interesa za taj jedan projekt nemamo, no u velikom nam je interesu pobrinuti se da što više nafte, odakle god ona bila, pronađe put do svjetskog tržišta. PEOP je tek jedna opcija dopremanja kaspijske nafte na to tržište koju američki investitori podržavaju. No podržavaju i Burgas – Alexandropolus, Supsa-Jeyhan, AMBO… Kaspijska nafta iznalazi mnoštvo novih pravaca, no kao što primjer naftovoda Odesa – Brody pokazuje, ako projekt nije privlačan investitorima i ne stiže do željenih tržišta, cjevovod nikada neće biti pun. Ako PEOP naftu doprema do ciljanog tržišta, a pritom privlači i investitore – mi smo sretni.

Kaspijska regija vrvi američkim naftnim tvrtkama. Neka se zainteresirala za transport PEOP-om?
Nemam nikakve informacije da je ijedna naša tvrtka to najavila.

Postoji li mogućnost?
Šansa uvijek postoji. Našim će tvrtkama u Kazahstanu postojeći transportni pravci postati preuski. Rusija ne dopušta širenje cjevovoda CPC, a svi drugi pravci nemaju prostora ni za litru više. Mogući je izlaz i transport preko Kaspijskog mora do Bakua, odakle se dalje transportira pravcem Baku – Tbilisi – Ceyhan, što PEOP-u i sličnim naftovodima ne pomaže. Ali druga trasa može do Supse, treća do Novorosijska, no tamo tankeri ne mogu izići iz Crnog mora zbog uskog Bospora. I tu se nameće PEOP. Ako taj pravac pokaže ozbiljne pomake u realizaciji, američke kompanije neće biti potrebno “vući za rukav”. Doći će same.

Koje još planove imate za kaspijsku regiju?
Držimo da je otpremanje nafte iz te regije riješeno pa se fokusiramo na plin. Europljani više ne smiju strahovati od ponavljanja lanjskog siječnja, kada im je rusko-ukrajinski spor smrznuo kontinent. Europa treba imati više dobavljača i dobavnih pravaca, da u slučaju problema s jednim možete kupovati od drugoga.

Tu se dotičemo terminala za ukapljeni prirodni plin. Za njega je Hrvatska zainteresirana, a SAD?
Da. Najveći je izvoznik plina u Europu Gazprom. Čak 25 posto europskog plina dobavlja ta tvrtka, a 40 posto ukupno uvezenog plina u Europu dobavio je Gazprom. Nije Gazprom loš, samo nije zdravo kad je sva moć u rukama monopolista. U srednjoj Aziji kupuje plin za 100, tu ga prodaje po 300 dolara za 1000 prostornih metara, a kupcu ostaje nada da se Rusija ponovno ne posvađa s nekim od susjeda. Zašto Europa rezerve ne bi dosegla drugim pravcima, dogovorila se s dobavljačima koji će cijenu povisiti za transport i maržu, ali ne za 200 dolara? Jedno je rješenje gradnja novih cjevovoda, poput Nabucca kojeg smo inicirali 90-ih, čiji će drugi dio Tursku i Grčku vezati s Italijom. Druga je opcija LNG, sve atraktivnija i jeftinija tehnologija koja omogućuje maksimalnu fleksibilnost. Ako imate terminal, plin možete kupovati gdje želite. Taj energent postaje roba oko koje ne treba strahovati, što se u slučaju plinovoda ne može reći jer nikad ne znaš na kojoj će se granici zatvoriti pipa. Zato držimo da bi LNG Adria bio izvrstan projekt za Hrvatsku, ali i zemlje u okruženju.

Je li istina da bi pokraj PEOP-ove rute mogao biti i plinovod?
Prema mome mišljenju, gradnja plinovoda na pravcu Constanta – Trst nema logike. PEOP će se vezati na Trans Alpine naftovod, a na što će se vezati plinovod?

Više ste puta ponovili da je europsko tržište plina “disfunkcionalno”. Na što ciljate kad to kažete?
Nije normalno da je grupa zemalja okupljena u moćnu Europu, najjaču ekonomsku regiju svijeta, toliko slaba kada je u pitanju plin. Suludo je da se vi u Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj, Francuskoj ili Italiji bojite hoćete li zimi imati plina. Europa je najatraktivnije svjetsko tržište plina i zato bi trebali imati barem pouzdanu opskrbu. Cijena je drugi dio disfunkcionalnosti. Transport spomenutog Gazpromova plina ne stoji 200, već od 40 do 80 dolara, što je gornja granica fer cijene.

Što ćete poduzeti u vezi s tim?
Surađivati s državama i tvrtkama da dostavimo taj plin po poštenoj cijeni. Upravo širimo kapacitet jednog od planiranih plinovoda iz kaspijske regije. No još će mnogo plina dolaziti u Europu mrežom koju kontrolira Gazprom, ali uključit ćemo druge igrače i stvoriti tržišnu utakmicu. Naša uloga nije prisiljavati ikoga da nešto gradi ili poduzima. Mi smo savjetnici, krajnja je odluka i odgovornost na vama.

Kada govorite u Europi, posebice ovoj regiji, često spominjete i javno-privatno partnerstvo. Zašto?
Naftovod Baku – Tiblisi – Ceyhan izvrstan je primjer partnerstva suradnje privatnog i javnog sektora. U ranim danima kaspijskog naftnog razvoja tvrtke nisu bile sigurne kako će tamošnju naftu transportirati na tržište. Neke su odlučile ići južno kroz Iran, druge sjeverno kroz Rusiju, treće kroz Crno more do Gruzije, četvrte do Ceyhana. SAD je s turskim vlastima počeo izradu studija o stvarnim mogućnostima i granicama turskih tjesnaca. Proučili smo problem, poslušali turske savjetnike i uvjerili se da su pravci doista zagušeni. To uvjerenje prezentirali smo našim kompanijama u kaspijskoj regiji, koje su do tada još držale da postojećim cjevovodima mogu crpiti nafte koliko žele, i njihovi su rukovodeći ljudi počeli shvaćati da negdje postoji limit. No nijedna od tih kompanija nije htjela biti prva koja će sagraditi novi cjevovod jer bi ga kasnije koristile i druge tvrtke, a kredit za gradnju otplaćivala ta prva. Tu se umiješala naša Vlada, pozvala za stol vlade svih zemalja kroz koje cjevovod prolazi, poslušala što imaju reći Azerbajdžan, Turska i Gruzija i rodila se vizija navedenog naftovoda. Na drugi smo sastanak pozvali i predstavnike naftnih kompanija i postavili pitanje kako ostvariti projekt. Pregovori su trajali godinama, ali završili s hrpom dokumenata koji su jamčili da će projekt zaživjeti. Bez znatnih napora Vlade SAD-a, ostalih vlada i tvrtka poput BP-a, Statoila i Turkish Petroleuma, danas ne bismo svjedočili ostvarenju tog multimilijunskog međunarodnog projekta.

Pobrinut ćete se da se nešto slično ostvari i u jugoistočnoj Europi?
Nadam se da hoćemo. SAD se ne miješa u svaki projekt, ali naftovod Baku – Tiblisi – Ceyhan bio je jedinstven, prvi je neiscrpne izvore kaspijske nafte približio gladnom tržištu. Ova regija, pak, ima više uvoznih opcija i SAD se ne treba duboko uplitati u vaša energetska pitanja. Samo vi trebate biti mudri u njihovu izboru i pomno odmjeriti dobre i loše strane svakoga projekta.

U Europi svi govore o globalnom zatopljenju, a najveći svjetski zagađivač SAD odbija potpisati Kyoto protokol. Je li to pošteno?
Pošteno je jer mi najviše ulažemo u razvoj tehnologija reduciranja štetnih emisija. Štoviše, svoje štetne emisije smanjujemo mnogo brže od Europe. Naša briga nismo mi već Kina i Indija, najbrže rastuća gospodarstva svijeta, čiji intenzitet rasta premašuje zbroj gospodarskih rastova Europe i SAD-a. Shodno njihovu razvoju, drastično rastu i njihove emisije ugljičnog dioksida. U pravu ste kada tvrdite da SAD kao najveći zagađivač ima obvezu učiniti nešto. No to i radimo. Ali ne želimo potpisati sporazum koji ne adresira najveću opasnost po okoliš jer bi nam to samo vezalo ruke.

Na energetskoj prekretnici

Za posjeta ministra gospodarstva Branka Vukelića američkom kolegi, spomenuto je da SAD razvija projekte obnovljive energije koje će primijeniti na ovim prostorima. O čemu je riječ?
SAD je zainteresiran za razvoj biogoriva, posebice etanola i biodizela. Te tehnologije, kao što je demonstrirao Brazil, doista nude komercijalno isplativ način korištenja biljaka za proizvodnju goriva koja pogone automobile, industriju – sve što danas pogone fosilna goriva. To prije nije bilo moguće, a danas, kada jest, nalazimo se na prekretnici koja će radikalno izmjeniti globalnu ekonomiju. Države sa mnogo sunca, poput Hrvatske i Brazila, dobit će mogućnost postati veliki proizvođači energije koja će se demokratizirati. Nekolicina zemalja koje leže na zalihama fosilnih goriva više neće imati ogroman utjecaj na globalnu ekonomiju, već će se taj utjecaj rascjepkati na zemlje koje će potrebne žitarice izvoziti na globalno tržište. To će radikalno izmjeniti današnji politički i ekonomski poredak. Ipak, tehnologija je još u razvojnoj fazi, no htjeli bi je plasirati diljem Europe, pa i u Hrvatskoj. Obnovljivi izvori energije i biogoriva važan su dio energetske strategije SAD-a.