Prema rezulatima istraživanja agencije GfK u Hrvatskoj, gotovo svaki deseti građanin stariji od 15 godina kupuje ekološke prehrambene proizvode. Dakako, mnogo više, oko četiri petine građana, čulo je za takve proizvode iako se tom proizvodnjom bavi manje od 300 poljoprivrednih proizvođača.

Točnije, prema podacima Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, zaključno sa 31. 12. 2007., upisano je u Upisnik proizvođača u ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda 477 fizičkih i pravnih osoba. Ukupne površine iznosile su tog dana 7577 ha, dok je u Upisniku uvoznika ekoloških proizvoda koncem prošle godine bilo upisano 35 uvoznika. Očito hrvatski građani nastoje biti u trendu i na pitanje prepoznaju li prehrambene ekološke proizvode na prodajnom mjestu, više od polovice odgovorilo je potvrdno, a najupućeniji u prepoznavanju bili su Zagrepčani i stanovnici njegove okolice te osobe s visokom stručnom spremom. Suprotno, ove proizvode izrazito ne prepoznaju osobe s najnižom školskom spremom (65%), starije od 65 godina (61%) i zanimljivo, građani iz Slavonije (63%). Nadalje, sve osobe koje su se izjasnile da u trgovinama prepoznaju prehrambene ekološke proizvode pitalo se na temelju čega to znaju. Odgovori su bili zanimljivi i pokazali zapravo koliko malo ljudi znaju o ekoproizvodima. Tako je samo 38 posto odgovorilo da proizvode prepoznaje na temelju oznake hrvatski ekoproizvod na prednjoj naljepnici, a 36 posto prema natpisu “zdrav proizvod” ili ponešto sličnim riječima na ambalaži. Bilo je i takvih (23%) koji su proizvod prepoznali jer se takav prodaje i u prodavaonicama zdrave hrane, a nekima (22%) dovoljna je bila deklaracija na kojoj piše kako proizvod nema aditiva ni konzervansa. Oko 22 posto građana sigurno je da poznati proizvođači, koji se reklamiraju kao ekoproizvođači, prodaju sve svoje proizvode kao ekoproizvode.

GMO hrana
Slično nepoznavanje je i s genetski modificiranom hranom (GMO) za koju je čulo, doduše, čak 91 posto ispitanika. Kako za sada GMO hrana nije uvijek jasno označena na prodajnom mjestu odnosno na ambalaži, 90 posto građana smatra da je nužno stavljati oznake po kojima bi se moglo točno identificirati te proizvode. Ipak, građani su priznali da malo znaju o GMO-u, posebice oni obrazovaniji, a kada se usporede istraživanja iz 2005. godine, tada je danas desetak posto više onih koji misle da nemaju dovoljno saznanja o tim proizvodima. Kada smo u Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja uputili upit koliko ima proizvoda koji nose znak ekološkog proizvoda, rečeno nam je da odgovor zatražimo od strane pravnih osoba ovlaštenih za postupak potvrđivanja sukladnosti u ekološkoj proizvodnji, a to su Agribiocert, zadruga za obavljanje stručnog nadzora i ugovornu kontrolu robe iz Omišlja te Bioinspekt iz Osijeka. Iz Bioinspekta su odgovorili: “U 2008. godini u tijeku je izvršavanje stručnog nadzora u ekološkoj proizvodnji koji je osnova za ocjenjivanje statusa ovlaštene pravne osobe za provedbu utvrđivanja sukladnosti, odnosno potvrđivanja i time dobivanja ekološke markice za određeni proizvod. Što se tiče naše tvrtke, u ovako kratkom vremenu ne možemo Vam napisati broj markica prema vrsti proizvoda jer statistiku vršimo prema broju upisanih proizvođača, ukupnoj površini (biljna proizvodnja), broju životinja i slično, a koju također svake godine šaljemo u nadležno Ministarstvo. No ukupan je broj proizvođača nad kojima smo izvršili stručni nadzor u 2007. oko 250, s time da nisu svi dobili pravo korištenja eko znaka jer se na proizvod u prijelaznom razdoblju ne može stavljati eko markica. Prema grubom izračunu, blizu 200 proizvođača ima pravo na korištenje eko znaka za određene proizvode.”

Na drugo pitanje upućeno također ministarstvu, izvoze li se hrvatski eko proizvodi, odgovoreno je pozitivno, ali u malim količinama. Ministarstvo radi, kažu, na tomu da se što više proizvođača opredijeli za ovu proizvodnju. Stoga su i potpore za ekološku proizvodnju 30% veće od konvencionalnih, a od ove godine ministarstvo daje 50% subvencija za troškove nadzora i certificiranje. Budući da je u Hrvatskoj još nedovoljan broj ekoloških proizvođača, a time i nedovoljan broj takvih proizvoda, mjerama se želi povećati njihov broj, a time i količina proizvoda, što će utjecati i na povećanje izvoza, rečeno je u Ministarstvu. Osim što u Hrvatskoj nije razvijena eko proizvodnja iako prema anketi svaki deseti građanin kupuje ove proizvode, odnosno misle da su to ti proizvodi, isto tako nisu razvijeni ni proizvodi koji bi imali markice zemljopisnog porijekla i izvornosti, a time i mnogo veću cijenu na tržištu, posebice u izvozu. Doduše, HGK je unatrag nekoliko godina izdala 98 potvrda Izvorno hrvatsko i 195 za Hrvatsku kvalitetu proizvođačima od kojih su mnogi iz područja prehrambene industrije, no ni jedan takav znak nije priznat na europskom tržištu. Također, na tom tržištu se ne priznaje ni sedam proizvoda koji su do sada dobili oznake izvornosti prema hrvatskim propisima. To su slavonski domaći kulen koji je dobio znak 1997. zatim dvije godine kasnije paški sir, a od 2000. do 2003. prema tadašnjem zakonu o oznakama zemljopisnog podrijetla to su još označeni istarski pršut, cetinski sir, paški baškotin, drniški pršut i maslinovo ulje torkul. Primjerice, paški sir koji je 1999. dobio takav znak i još dvije zlatne zvjezdice te pravo na stavljanje oznake “Superior Taste” na etiketu, što je do sada proizvođaču Ivanu Gligori najveće priznanje dobiveno upravo ovih dana u Bruxellesu, ne znači da je taj proizvod po kvaliteti ravan, recimo, talijanskom siru Mozzarelli ili francuskom Camembert de Normandie. Ovi sirevi imaju, naime, markice kvalitete koje nema nijedan prehrambeni proizvod iz Hrvatske. U Europi postoji 750 takvih zaštićenih proizvoda i od hrvatskih prvi koji može računati na zaštićenu oznaku izvornosti, zemljopisnog porijekla ili tradicionalnog ugleda mogla bi biti Paška morska sol.

Europska komisija
To je prva oznaka koja je u postupku registracije pri Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvitka, a nakon toga uputit će se Europskoj komisiji koja u međuvremenu mora donijeti odluku da se sol i pamuk uvrste u one proizvode koji imaju pravo na markice kvalitete. Riječ je o tri markice, a to su Oznaka izvornosti (PDO), Oznaka zemljopisnog porijekla (PGI) i Oznaka tradicionalnog ugleda (TSG). Potrošači i trgovci hranom u mogućnosti su prepoznati proizvode koji imaju PDO, PGI ili TSG status jer nose markice s prikazom plavog i žutog sunca unutar kojeg se nalaze EU zvjezdice. One su jamstvo kupcima za točno određeni način proizvodnje i određeno zemljopisno porijeklo i simboli su djelomice namijenjeni sprečavanju oponašatelja da svoje proizvode lažno predstavljaju kao izvorne. Od 1. svibnja 2009. proizvođači ili trgovci u uniji bit će dužni koristiti EU simbole ili jednakovrijedne PDO, PGI ili TSG oznake na registriranim proizvodima. Ove oznake trebale bi olakšati trgovanje postavljajući kvalitetne proizvode na jednaku razinu i pridonoseći time izboru potrošača. EU želi zajamčiti da neće doći do zablude potrošača pogrešnim etiketiranjem proizvoda pri čemu se na etiketama tvrdi da potječu iz drugog mjesta. No ne brine samo Europu zaštita regionalnih proizvoda jer tu oznaku mogu dobiti i proizvođači izvan Europe, a prvi primjer je Kolumbija koja je zaštitila svoju kavu u uniji. Indija, Šri LankI i Tajlandu. Kenija i Jamajka zabrinute su zbog gubitka prava nad svojim proizvodima jer se, primjerice, više čaja Darjeeling proizvodi izvan Indije nego u regiji Darjeeling, a neke procjene kazuju kako je količina lažnog čaja tri puta veća od one izvornog.

Prije dvije godine osnovan klaster ekološke proizvodnje

Prvi hrvatski klaster ekološke proizvodnje osnovan je u Osijeku u siječnju 2006. godine na inicijativu Udruge za promicanje intelektualnog kapitala, Oecopoesis iz Osijeka, osječkih Tržnica i Udruge za organsko-biološku proizvodnju BIOPA iz Osijeka, s ciljem da se organske žitarice finaliziraju u osmišljen vrlo širok i tržišno atraktivan asortiman proizvoda objedinjenih zajedničkim brendom. Kako je tada rečeno, potražnja za proizvodima zasnovanim na organskoj poljoprivredi u stalnom je i neprekidnom porastu u Europi i u svijetu te predstavlja jedan od prioritetnih ciljeva u zajedničkoj politici razvoja poticanje ruralnog razvoja i organske poljoprivrede. Znak “ekoproizvodi” te godine koristilo je 39 proizvođača za ljekovito bilje, brašno, ratarske kulture, žitarice, kupine, stoku i slično.