Informatička podrška na Olimpijskim igrama jedan je od najvažnijih segmenata organizacije Igara, a malo je onih koji su upoznati s činjenicom da je za nju već gotovo tri desetljeća zaslužan i hrvatski tim informatičkih stručnjaka koji su dio tvrtke Adasit Borisa Sakača. Sve je počelo još na Mediteranskim igrama u Splitu, davne 1979., na kojima je Sakač bio glavni i odgovorni za informatiku. Nekoliko godina kasnije, nakon Olimpijskih igara u Sarajevu 1984., Sakač je postao savjetnik Međunarodnoga olimpijskog odbora, a potom i rukovoditelj razvoja i primjene Rezultatskoga informacijskog sustava Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Godinama koje su uslijedile Sakač je bio savjetnik Međunarodnoga olimpijskog odbora za informacijsku tehnologiju zadužen za nadgledanje priprema informatičkih sustava Olimpijskih igara (1994. Lillehammer; 1996. Atlanta; 1998. Nagano; 2000. Sydney; 2002. Salt Lake City; 2004. Atena; 2006. Torino; 2008. Peking), a iako je danas u mirovini, naslijeđe koje je ostavio omogućuje da Igre, od prijave sportaša do objave rezultata, funkcioniraju u najboljem redu.

Pogreške nedopustive
“Sakač je još prije dvadesetak godina prepoznao da nema standardnih zahtjeva za softversku podršku sportskih natjecanja. Iz natjecanja u natjecanje ekipe koje su radile na informatičkoj podršci iznova su morale raditi programe za potrebe obrade rezultata, obrade sudionika, statistike nakon Igara i slično”, objašnjava nam Miroslav Margetić, analitičar i savjetnik za sport te jedan od operativaca iz tvrtke Adasit koji već tridesetak godina sudjeluje u nadgledanju Igara, pa je tako sudjelovao i na posljednjim, Olimpijskim igrama u Londonu.“Sakač je Olimpijskom odboru ponudio rješenje, koncept dokumentacije koji je postao baza za sve iduće Olimpijske igre”, kaže on pokazujući na ogledni primjer jednog od takvih dokumenata.“Vidite li ovu knjigu? To u informatičkim krugovima zovu i Biblija informatike u sportu. Za potrebe ljetnih Olipijskih igara 36 je takvih knjiga (koliko i sportova) i u njima piše apsolutno sve što je potrebno za razvoj softvera”, priča nam Margetić. Informatička podrška Olimpijskih igara zapravo je dio projekta ORIS (Olympic Results and Information Services) u kojem sudjeluju sve međunarodne sportske federacije te najveće svjetske TV kompanije i novinske agencije. U nj je uključeno sve, od procesa prije samog natjecanja, za natjecanja i nakon njega. Na natjecanjima poput Olimpijskih igara ne smije se potkrasti pogreška, primjerice, da se nekome objavi pogrešno ime, krivi datum rođenja, ili pak težina. To su parametri na koje se rigorozno pazi jer svaka pogreška izaziva vrlo grube reakcije i sudionika i novinara koji izvještavaju o Igrama. Laički objašnjeno, ono što hrvatski i drugi informatički analitičari rade na Olimpijskim igrama zapravo je idejni plan kako nešto treba izgledati, a onda to netko provede u informatički program. Slično nacrtu u arhitekturi, sve mora biti precizno do krajnjeg detalja. Upravo je to ono što ovaj tim radi: izrađuju nacrte, odnosno specifkacije koje su razrađene kako bi informatički pogon mogao funkcionirati.

Laboratorijsko testiranje
A kolika je važnost ORIS-a govori i činjenica da danas kada netko dogovara softver za natjecanje to napravi u nekoliko rečenica, i to tako da se dogovori da će softver biti napravljen u skladu s ORIS specifikacijama. I time stvar završava. A sama izrada specifikacija počinje nekoliko godina prije Olimpijskih igara.“Organiziramo sastanke sa sportskim federacijama da vidimo koje su novosti u sportu i što je potrebno izmijeniti. Osim sportskih federacija, na sastancima su prisutni i organizatori predstojećih Igara te onaj tko će proizvoditi softver, a tu su i najvažniji međunarodni novinari, specijalisti za pojedini sport. Sa svima njima diskutiramo o svakom detalju koji je opisan u specifikacijama i raspravljamo tko što i kada treba napraviti i s kojom preciznošću. Razmatramo sve moguće izvještaje koji su pokriveni softverom, od rasporeda, startnih lista do vremenske prognoze i objave rezultata”, objašnjava Margetić, dodajući da je krajnji čas da se softver za Olimpijske igre pripremi godinu dana prije održavanja.“Što se našeg posla tiče, prvi nam je zadatak definirati zahtjeve za proizvodnju softvera. To radimo tri godine prije Olimpijskih igara. Potom radimo izmjene ako je do njih došlo, a nakon toga sudjelujemo u testnim događajima koji se obično rade godinu dana prije. Osim toga, svaki organizator Olimpijskih igara godinu dana prije organizira sportska natjecanja za sve sportove kako bi isprobao funkcionira li sve onako kako je zamišljeno. Potom se ocjenjuje što treba popraviti ili promijeniti do početka Igara. Mi smo tu da vidimo koliko je izvedivo to što je dogovoreno u skladu s dokumentacijom”, priča Margetić dodajući kako se u završnoj fazi, najmanje pola godine prije početka Igara, rade homologacijski testovi u laboratoriju, gdje su instalirani kompjutori za sve sportove koji će biti na tim Igrama.

Po sportu 20-ak računala
“Riječ je o prostoru veličine malonogometnoga igrališta koje je podijeljeno u boksove podijeljene po sportovima. Potrebno je dvadesetak kompjutora da bi se pokrio jedan sport. U tom laboratoriju simuliramo natjecanje bez ekstremnih situacija, a na osnovi iskustva nastojimo testirati i sve ekstremne situacije, odnosno ono što se može dogoditi i je li softver to u stanju pratiti te koliko mu treba da se adaptira kako bi reagirao u situacijama koje su teoretski moguće, ali teško da će se dogoditi”. Na Olimpijskim je igrama teško pobrojati cijeli tim IT stručnjaka koji se brine da sve funkcionira, ali u timu koji se bavio pripremama, odnosno analitikom, na posljednjim Olimpijskim igrama u Londonu sudjelovalo je njih 18, među njima su i trojica iz Hrvatske. Osim Miroslava Margetića tu je i Gordan Hribernik te Sulejman Vascarac iz Adasita. Svaki od olimpijskih sportskih analitičara pokriva šest ljetnih sportova i tri zimska. Dakle, svaki je analitičar specijaliziran za pojedinu grupu sportova. “Na Igrama smo podrška za slučaj da se nešto dogodi, ali u Londonu se nije dogodila nikakva izvanredna situacija”, tvrdi Margetić, koji dan na Igrama počinje u prostoriji u kojoj je smještena centrala za informatiku, a završava ga kasno navečer, sat ili dva nakon što završi natjecanje na zadnjem borilištu koje nadzire. “Svakoga jutra sat i pol prije početka natjecanja imamo sastanke s ljudima koji su odgovorni za informatiku, ljudima koji su odgovorni za sport i onima koji su odgovorni za distribuciju rezultata. Dogovorimo se, razgovaramo ima li kakvih novosti, a ako nema, radimo prema planu. Potom nadgledamo kako sve funkcionira. Funkcionira li distribucija rezultata, dolaze li startne liste na vrijeme… Dvije minute nakon što pojedina utrka, faza natjecanja ili utakmica završi, rezultati moraju biti isprintani iz rezultatskoga sustava i moraju biti raspoloživi svima koji ih trebaju”, prepričava nam ukratko. A u tridesetak godina iskustva kaže da su se iznimne situacije događale, ali su sve “bezbolno” riješene jer se sve testira do krajnjih granica.

Počinju raditi za Rio
“Svaka pogreška koju pronađemo u testiranju bilježi se i ispravlja. Barem dvadesetak kompjutora radi za samo jedan jednostavan sport. To je minimum za podršku u tako kompleksnim uvjetima kao što su Igre”, kaže Margetić dodajući kako su svi sustavi duplicirani ili čak triplicirani, što znači ako jedan sustav zakaže, tu je drugi da ga zamijeni. A koliko je cijeli sustav zaštićen, govori i činjenica da ni na jednom od računala nije moguće pokrenuti niti memorijski USB stick jer su zbog sigurnosti takvi programi blokirani. Na Olimpijskim igrama nema mjesta pogreškama i zato su one minimalne i u većini slučajeva nevidljive. “Ako netko napravi program koji prati utrku na sto metara, a koji ne proradi onog trena kada se oglasi startni pištolj, taj program više nije potreban. Ne možemo natjecateljima doći i reći: Oprostite, softver nije radio, može li ponovno?”, slikovito kaže Margetić. No, iako je potrebno puno napora, kada Igre počnu, sve postaje jednostavnije. “Najkompliciranije je kada se susrećemo s novim timom koji će biti zadužen za izradu servera na idućim Olimpijskim igrama, kao što sada počinjemo raditi s timom koji organizira Olimpijske igre u Rio de Janeiru”, kaže Margetić, dodajući kako su pripreme za iduće ljetne Olimpijske igre već lagano počele, a pripreme za zimske Olimpijske igre u Sočiju u punom su jeku.

Najzaslužniji Boris Sakač korak ispred vremena

Idejni začetnik danas savjetnik
Iako začetnik svega Boris Sakač, čovjek za kojeg se može reći da je najzaslužniji da su stvari onakve kakve danas jesu, više nije aktivan u radu, i dalje je savjetnik za sve što se vezano uz informatiku radi u Međunarodnom olimpijskom odboru i njegovo se mišljenje izuzetno cijeni. “Realno, ovaj projekt je golem uspjeh Borisa Sakača i uspjeh našega informatičkog tima. Mi nismo nikada programirali za Igre, ali smo radili korak koji dolazi prije toga, što je golem uspjeh, posebno zato što smo bili mala i nepoznata zemlja u kojoj informatika tih godina kada smo počinjali nije bila nešto reprezentativno. I onda se dogodilo to da stasa ideja poput Sakačeve, da osmisli organizaciju informatike za najvišu razinu sporta – Olimpijske igre. Kada se paralelno zavrti 36 sportova i naprave pravila i propisi po kojima sve funkcionira, to je pravi uspjeh”, zaključuje Margetić.