Kad se govori o ekonomskim prioritetima buduće vlade, najčešće ponavljana mantra je potreba smanjenja fiskalnog deficita. Zbog niza razloga – od razine postojećih poreznih opterećenja do slabe konkurentnosti – prevladava stav da su za to potrebne prilagodbe javne potrošnje, a zbog udjela socijalnih izdataka u njoj oni su nezaobilazni kandidati za štednju. To zagovaraju mnogi ekonomisti i institucije, ističući pritom mogućnosti proračuna i balansiranje između socijalno-vrijednosnog sustava i ekonomske održivosti. O tim pitanjima za Poslovni dnevnik govori Zdenko Babić, doktor ekonomije specijaliziran za socijalnu politiku, koji se tim područjem najprije bavio na Ekonomskom institutu, a od 2009. na Studiju socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Jeste li u nekom političkom programu iščitali koliko-toliko konzistentnu socijalnu politiku?
Moram priznati da nisam jako pažljivo čitao programe, a i stranke se kada dođu na vlast obično ne drže onog što su zapisale u programima. Što ne mora uvijek biti loše. Okolnosti se prilčno brzo mijenjaju, a u izbornoj kampanji i programima političari često nude biračima ono što oni žele čuti. S druge strane, u medijima sam zapazio dosta neutemeljenih paušalnih izjava nekih političara i ekonomskih stratega tipa “socijalne pomoći su previsoke i neefikasne i njih ćemo rezati”. Prvo, stalnu pomoć ili socijalnu pomoć koja je dosad iznosila 500 kuna po odrasloj osobi primaju uistinu siromašni jer primatelji moraju proći imovinski i dohodovni cenzus, a i novi je zakon o socijalnoj skrbi pooštrio uvjete za radno sposobne primatelje socijalne pomoći tako što ih obvezuje na aktivaciju i traženje posla. Ukupna izdvajanja za stalnu socijalnu pomoć nešto su viša od 500 milijuna kuna godišnje, što je ispod 0,5 posto izdataka državnog proračuna te nešto iznad 0,2 posto BDP-a. Svaki pokušaj uštede u tim transferima ne bi rezultirao značajnim uštedama, a položaj najsiromašnijih članova društva dodatno bi se pogoršao. To je apsolutno socijalno neprihvatljivo i socijalno nepravedno.

Nije se teško složiti da su iznosi socijalne pomoći preniski. No, kad se govori o rezovima, većinom se cilja na socijalna prava u širem smislu i na zone neefikasnih i loše ciljanih socijalnih izdataka. Ne mislite da toga ima dosta? Ili, gdje vi vidite slabe točke?
Smatram da je i tu riječ o određenim tezama koje nemaju snažno utemeljenje u praktičnom životu. Primjerice, osim socijalne pomoći, dječji doplatak dobivaju obitelji ispod određenog dohodovnog cenzusa, tako da se ne može govoriti o neefikasnom ili loše ciljanom transferu. Ili, naknadu za nezaposlene dobivaju točno određene kategorije nezaposlenih i imaju točno određeno trajanje – ponovno je prisutno ciljanje. Rodiljne i roditeljske naknade također su ciljane. Sve u svemu, mislim da je riječ o nepoznavanju situacije te o zastarjelom pogledu na socijalne izdatke kao besproduktivan trošak.

U kakvoj je relaciji socijalna potrošnja s fiskalnim kapacitetom gospodarstva, imajući u vidu i da financijska tržišta danas jače kažnjavaju visoke deficite i javni dug?
Svaka socijalna politika, pa tako i ona hrvatska, direktno ovisi o fiskalnom kapacitetu gospodarstva. U tom smislu je važno voditi uredne i uravnotežene javne financije, a orijentacija na smanjivanje deficita u današnjim je okolnostima neminovnost. To, međutim, ne znači da se zbog toga moraju drastično rezati socijalni izdaci ili smanjivati programi socijalne politike jer se na socijalne izdatke posljednjih godina u pravilu odnosi oko 50 posto državnog proračuna. Drugim riječima, osim programa socijalne politike i socijalnih izdataka na koje odlazi približno polovica proračuna (mirovine, zdravstvo, socijalna skrb sa socijalnom pomoći, rodiljnim naknadama, doplatkom za djecu, naknadama nezaposlenima) uštede je moguće tražiti i u preostalih 50 posto. K tomu, osim “rezanja”, koje je dosta aktualno u kontekstu smanjenja fiskalnog deficita, postoji i drugo rješenje, a to je stvaranje uvjeta za snažniji gospodarski rast.

Za to treba vremena, a tržišta su nervozna.

Naravno, pitanje je koliko je taj drugi scenarij ostvariv u kratkom roku u uvjetima nepovoljna okruženja, u prvom redu zbog dužničke krize eurozone i slaba rasta. Zbog toga su zacijelo potrebne određene uštede u javnim izdacima iduće godine, ali ni te “uštede” ne bi trebalo predimenzionirati jer bi one zbog negativna učinka na smanjivanje komponente domaće agregatne potražnje mogle imati negativan utjecaj na stopu rasta. Dakle, i s uštedama treba biti jako pažljiv. Mišljenja sam da u srednjem roku fiskalno uravnoteženje treba provoditi kroz snažniji gospodarski rast uz sporiji rast javnih izdataka, a u prvoj fazi i zamrzavanje rashodne strane. Fiskalni bi se deficit, dakle, trebao smanjivati zbog viših proračunskih prihoda u uvjetima snažnijeg rasta gospodarstva i zadržavanja sadašnjeg poreznog opterećenja.

Radi podizanja konkurentnosti najavljuje se rasterećenje troškova rada (i) kroz sustav socijalnih doprinosa. Može li to ići bez preispitivanja opsega “besplatnog” (javnog) zdravstva, visokog obrazovanja?
U europskom kontekstu zdravstvo i obrazovanje dominantno se osiguravaju u obliku javnih usluga, dok postoji i određeni (manji dio u većini EU zemalja) koji egzistira na tržišnim principima. Kvalitetno javno obrazovanje, ali i zdravstvo u određenim segmentima, te ulaganja u njih mogu pridonijeti konkurentnosti nacionalnog gospodarstva i zato treba raditi na učinkovitosti i kvaliteti tih sustava.

Ukratko, u socijalnim izdacima nema značajnijeg prostora za proračunske uštede?
Smatram da, generalno gledano, socijalni izdaci kao kategorija ne nude velik prostor za uštede, osim možda određenih mirovina po posebnim uvjetima te određenih ušteda u sustavu zdravstva. Ali velike uštede, o kojima neki političari govore u medijima, nisu moguće bez ozbiljnog narušavanja ionako narušene socijalne kohezije i ostvarene razine socijalnih standarda.

Može li se ipak govoriti o dometima ušteda 2012. godine i o čemu će to ovisiti?
U prvom redu to ovisi o budućoj vladi i konceptu gospodarskog rasta i socijalnog razvoja društva koji će promovirati. No, mogu samo ponoviti da je realno taj prostor ušteda ograničen. Primjerice, razina ostvarenih mirovina većine umirovljenika relativno je niska u mirovinskom sustavu, osim specifičnih kategorija umirovljenika čiji broj nije tako velik da bi se moglo govoriti o velikoj uštedi u sustavu. Također, nije realno, niti bi bilo dobro, smanjivati socijalnu pomoć, rodiljne naknade, dječji doplatak i naknadu za nezaposlene.
Možda je moguće provesti određene racionalizacije u sustavu zdravstva.

Koja vrsta racionalizacije u zdravstvu? I što bi se moglo preispitati u području tzv. povlaštenih mirovina?
Pa zdravstvo je prilično velik sustav i sigurno bi kvalitetnije upravljanje njime moglo rezultirati određenim uštedama, dok za uštede u području mirovina ne postoji tako veliki prostor jer broj umirovljenika koji prima mirovine prema posebnim propisima nije tako velik.

Gdje je Hrvatska u međunarodnim usporedbama kad je riječ o izdvajanjima za socijalnu zaštitu?
S udjelom tih izdataka od oko 21 posto BDP-a (2009. godine) Hrvatska za socijalnu zaštitu izdvaja znatno manje nego što je prosjek starih članica koji je 2009. godine prema Eurostatu iznosio 30,5 posto BDP-a, dok one razvijenije, primjerice Francuska, izdvajaju više od 33 posto BDP-a. Kad hrvatska izdvajanja za socijalnu zaštitu usporedimo s novim članicama Europske unije, ona su nešto viša nego u Bugarskoj ili Rumunjskoj, koje su nerazvijenije od Hrvatske, te od baltičkih zemalja, koje su slijedile koncept neoliberalnih ekonomskih reformi i svojim su režimom gospodarsko-socijalnih odnosa znatno “udaljene” od europskoga socijalnog modela. Također, Poljska i Slovačka imaju nešto niža izdvajanja, dok ona su u Češkoj približno kao u Hrvatskoj. Mađarska i Slovenija pak bilježe veća izdvajanja 2009. godine od Hrvatske. Dakle, Hrvatska se ni po čemu ne izdvaja od skupine zemalja koje su joj slične po kulturno-povijesnom naslijeđu, ali i razini razvijenosti. Stoga se nikako ne može govoriti o previsokim izdacima za socijalnu zaštitu u Hrvatskoj.

Otporan model

Kako bi prijetnje novog vala krize u eurozoni mogle utjecati na “europski socijalni model”? I što bi to posljedično značilo za nas?
Vjerojatno će ova kriza u eurozoni kratkoročno imati određene negativne utjecaje na europski socijalni model. Smatram, međutim, kako će srednjoročno i dugoročno Europa i nadalje “čuvati” svoj socijalni model, kao i dostignuća socijalne države. Za nas bi pak to moglo značiti određena preipsitivanja našeg socijalnog modela te potrebu izgradnje održivoga modela socijalne države u budućnosti. Riječ je o modelu koji balansira između potreba konkurentnosti nacionalnoga gospodarstva i vrijednosti socijalne pravednosti, jedanakosti, odnosno izgradnje održive i funkcionalne socijalne države u budućnosti.