Tomislava Čorka, principala u globalnoj strateškoj konzultantskoj tvrtki Boston Consulting Group (BCG), pitali smo koji će izvori energije igrati najvažniju ulogu u godinama koje dolaze, u koje će se najviše ulagati i koliko je hrvatsko energetsko tržište spremno za promjene koje donosi niskougljična strategija.

Kako sada stvari stoje, obnovljivi izvori energije (OIE) i čista energija imat će sve veći značaj i udio u energetskom miksu budućnosti. Znači li to da se treba koncentrirati na ulaganja u obnovljive izvore energije, a fosilna goriva staviti u drugi plan?

Kada govorimo o obnovljivim izvorima i fosilnim gorivima treba na umu imati dvije činjenice. Prva je ta da još nismo zakoračili u doba bez fosilnih goriva. Prema projekcijama Međunarodne agencije za Energiju (IEA) svijet će 2040. godine pokrivati između 60% i 75% potreba za energijom iz fosilnih goriva – ugljena, nafte i plina. S druge će strane najveći skok u porastu proizvodnih kapaciteta imati upravo obnovljivi izvori.
No, unatoč tome će obnovljivi izvori koji uključuju vodu, vjetar i sunce pokrivati 10% do 15% potreba za energijom čovječanstva u 2040. Dakle, kada gledamo na trendove s pozicije korisnika, ne smijemo zanemariti fosilna goriva. No kada gledam s pozicije investitora, onda su obnovljivi izvori na prvom planu.

Koje su zemlje najpropulzivnije po pitanju poticanja obnovljivih izvora energije?

Predvodnici su prije svega bogate zemlje i zemlje koje imaju visoku cijenu električne energije, a to su opet bogate zemlje. Ulaganja u obnovljive predvodi Njemačka, a za njom slijede skandinavske zemlje i zemlje Juže Europe. No, prvi val ulaganja s jakim poticajima je prošao i sada se odluke o investiranju u obnovljive izvore sve više približavaju tržišnim principima. Naime, državama je skupo davati poticaje, a kako se tehnologija za pretvorbu energije vjetra i sunca u električnu energiju stalno usavršava, njena cijena pada. Primjerice, u BCG-u smo analizirali razvoj cijena proizvedene električne energije iz obnovljivih izvora i zaključili smo da je pretvorba energije s vjetroelektranama na kopnu najjeftinija tehnologija.
Očekuje se da ća današnja cijena koja je u Njemačkoj već na približno 8 eurocenta po kilovatsatu, pasti do 2035. godine prema granici od 5 eurocenta po kilovatsatu, što je gotovo 40%-tno smanjenje proizvodne cijene električne energije. S druge strane pada i cijena proizvedene električne energije iz sunca, no ne tako značajno kao ona proizvedena iz vjetra. Naime, cijena solarnih panela je zadnjih godina značajno pala, ali tu su još uvijek troškovi popratne opreme (npr. pretvarača i sustava za upravljanje) koja se ne smanjuje.

Zbog više cijene proizvodnje od tradicionalnog koncepta, obnovljivi izvora energije donose dodatne troškove. Na koji se način oni mogu regulirati kako ne bi previše opteretili krajnje korisnike?

Nakon što smo prošli prvu fazu subvencioniranja, mnoge zemlje u okruženju smanjuju poticaje. Sve se to dešava zbog pada veleprodajnih cijena proizvedene električne u Europi. Ako se ona kreće između 30 i 40 eura po megavat satu, a proizvodna cijena iz obnovljivih izvora je između 80 i 100 eura po megavat satu, ne treba puno za izračunati iznos subvencije.
U trenutku kada se subvencije smanjuju, bez obzira na to što razvoj tehnologije ukazuje na smanjenje cijene električne energije iz obnovljivih izvora, potrebno će biti naći načina da se veleprodajna cijena električne energije poveća. O
na će rasti tako da će se stari konvencionalni kapaciteti na fosilna goriva isključivati s mreže, ali i dodatno opterećivati s tzv. CO2 naknadama koje će potaknuti rast cijena. Drugim riječima, ako se budemo pridržavali dogovora o smanjenju emisije stakleničkih plinova, cijena energije će neupitno rasti.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom energetskom sektoru? Koja su naše najveće prednosti i u što bi se trebalo najviše ulagati?

Hrvatska trenutno ima idealnu poziciju u regiji jugoistočne Europe. Jesmo uvoznik nafte i ugljena, ali proizvodimo više od polovice potreba za prirodnim plinom i električnom energijom.
Kod plina je situacija takva da otprilike 30% plina uvozimo, što samo po sebi nije problematično. Problematično je to da je tih 30% zapravo moguće ekonomski opravdano dobaviti iz samo jednog pravca, što nas čini izloženima riziku. Ulaganjem u LNG terminal, smanjili bismo ovisnost o tom jednom izvoru, ali pitanje je ekonomičnosti zbog čega projekt trebaju podržati zemlje u okruženju, koje imaju puno veću izloženosti uvoznom plinu.
S druge strane HEP ima jako dobru poziciju jer ugrubo proizvodi gotovo polovicu energije iz obnovljivih izvora i plinskih kogeneracijskih postrojenja – to jesu tehnologije budućnosti za proizvodnju električne energije u Europi.
Jednu petinu električne energije proizvodi iz nuklearne energije i samo jednu petinu iz termoelektrane na ugljen. Zbog toga što mu je potražnja na tržištu veća od proizvodnje, HEP ima dobru iskorištenost kapaciteta i profitira od niske uvozne cijene električne energije. Možemo reći da su naši prethodnici jako dobro osmislili elektroenergetski sustave Republike Hrvatske u sedamdesetim i osamdesetim godinama, zbog čega današnja generacija profitira.
Što se tiče budućih ulaganja smjer je jasan – obnovljivi izvori, prije svega hidroenergija, ona na prvom mjestu.

Kakve su prognoze po pitanju projekcija potražnje za energentima u sljedećih nekoliko desetljeća? Kojim zemljama bi takvi trendovi mogli predstavljati najveći izazov, a koje su zemlje najspremnije na njega odgovoriti?

Što se tiče projekcije potražnje za energijom u Europi, bojim se da to ovisi o gospodarskom rastu i razvoju tehnologija za povećanje energetske učinkovitosti.
Gotovo sve projekcije govore o blagom padu ili u najboljem slučaju stagnaciji potražnje za energentima u Europi. Najbolje su pozicionirane one zemlje koje već imaju izgrađenu energetsku infrastrukturu koja se dobrim dijelom temelji na obnovljivim izvorima. Hrvatska je tu u prednosti, ali tu poziciju treba i zadržati.