Nepoznavanje gospodarske situacije u kojoj se nalazi Hrvatska kod svih predshjedničkih kandidata je upravo frapantno!
U mandatu slijedećeg predsjednika Hrvatsku će do kostiju protresti tri značajna događaja:
– stand-by aranžman s MMF-om s vrlo izglednom devalvacijom kune kod čega će se i u Hrvaskoj ponovit “klasika” poznata iz Argentine iz2000/2001 godine ili danas iz Letonije ili Ukrajine. Niti je Hrvatska nešto posebno a niti je bilo koji njen problem nešto što već davno nisu imale i druge države. Pitanje je samo hoćeli se u Hrvatskoj ti dobro poznati problemi uspjeti drugačije riješiti.
– stečajevi brodogradilišta. O restrukturiranju brodograilišta je tragikomično raspravljati bez da ih se ne pošalje u stečaj (naravno ne onaj likvidacijski na južnoslavenski način) jer je to jedini način da ih se oslobodi golemih a nenaplativih dugova na koje danas plaćaju ogromne kamate. Kao uzor trebaju poslužiti Chrysler i GM u SAD.
– mogći ulaz Hrvatske u EU. Čitajući zadnji izvještaj Komisije EU o napretku nameće se pomisao odakle našim dužnosnicima toliki optimizam? Dalje, kod velikih razlika u ekonomskoj snazi i razvijenosti svaka asocijacija se brzo pretvara u eksploataciju, čak i uz najbolje namjere. Hrvatska danas ima jedva 60% per capita income od prosjeka EU. Tadašnja zapadna Njemačka je investirala 2 bilijuna maraka u tadašnju istočnu, ali razlike ni do danas nisu prevaziđene. Kako je rekla Angala Merkel, “nezaposlenost u istočnoj Njemačnoj kao da je uklesana u stijenu”. Pitanje nije hoće li istočna Njemačka jednom ipak sustići zapadnu nego hoće li se razlike još više povećati.
A 27 članica EUsigurno neće prigrlii Hrvatsku kao člana obitelji a niti EU ima mehanizma za brzo sustizavanje njenog prosjeka, a niti su voljne u nju puno investrati.
Jao nama s takvim kandidatima – barem glede gospodarstva!