Dajte strancima da uđu s još kojim lancem. Nakon toga primjenjuju iskušani recept. Prodaju “siromašnim>” (može i bez navodnika) Hrvatima svoje “brendirano uvozno smeće, a domaći trgovci teško se mogu probiti na police njihovih trgovina ili mogu pod ovakvim ucjenjivačkim uvjetima. Drago mi je da je Kaufland prvi pokazao svoje pravo lice jer su ga svi hvalili kao najjeftinijeg, a nisu znali kakvo smeće zapravo kupuju.

Najkonkretniji potez hrvatskih proizvodjaca bi bio da objave po kojim cijena prodaju svoje proizvode trgovackim lancima pa da se vidi tko tu koliko zaradjuje i cije su marze najvece.

ne znam što je poanta ovog članka, valjda sam naslov, kojim se aludira da kaufland zanima dobit, a ne humanitarni rad?!

može li se bar u poslovnim novinama shvatiti da je cilj tržišnih poduzaća dobit, a ne razvoj socijalističkog samoupravljanja i dogovorne ekonomije?!

cijela bit tržišnih odnosa je ono što članak naziva “natezanje”; to je glavni dio posla, pogotovo kod trgovačkih lanaca.

s ovakvom politikom, kaufland je zasigurno između dvije vatre, jer mu mnogi dobavljači jednostavno mogu otkazati, nitko nije ovisan o jednom trgovačkom centru.

oni su dakle privatna tvrtka koja povlači poteze na vlastitu odgovornost i rizik, ne treba im ni pomoć ni arbitriranje države. i sami snose posljedice za svoje poteze. to se prosto zove poslovna politika, i to nije politika samoupravnih sporazuma i društvenih dogovora, što mnogi naši proizvođači ne mogu shvatiti. oni svoje cijene mogu držati samo kontinuiranom prodajnom politikom, koja uključuje i često pregovaranje.

trgovački lanci su omogućili našim ljudima da ne moraju ponižavajuće ići preko granice svaki tjedan da bi kupili najosnovnije potrepštine. poslije nekoliko godina razvoj opet, međutim, dolazi do kolizije s hrvatskim državnim komunizmom:

naša hrana je, najjednostvnije govoreći, bezobrazno preskupa, i svatko tko je na tržištu vezan za taj biznis mora tražiti pošten način da se to promijeni – prerađivači moraju snižavati cijene, primarni proizvođači još više. oni rade loše, neefikasno i nije ih briga, jer ih država podupire u komfornom lošem radu.

sve to ide preko leđa cjelokupnog stanovništva, i to se izgleda nikako ne shvaća. na hranu ide više od 30% kućnog budžeta, i to je prava deračina hrvatskih građana.

tržišne tvrtke imaju tržišna, a ne politička rješenja. priče da je sva strana konkurencija bofl priče su za malu djecu, to treba dokazati da bi se imalo ozbiljno shvaćalo.

osobno sam uvjeren da primarnu poljoprivredu treba natjerati na efikasnost i mnogo niže cijene ili je treba otjarati u stečaj. zašto bi itko od nas plaćao preskupe proizvode seljaka kojeg uopće ne zanima efikasnost njegovog vlastitog poslovanja, na tehnologiju i poslovnu organizaciju gleda s prijezirom i odbacuje je, poticaje troši nenamjenski i jedini argument koji ima je prijetnja blokadom prometnica.

govorimo da smo poljoprivredna zemlja, a poljoprivredni inženjeri jedva da mogu naći posao, dok se polupismeni individualni poljoprivrednici razbacuju s novcem od poticaja, nabijaju cijene veće nego u eu, i još pokazuju figu cijeloj državi.

u našoj državi se samo nestručnost i poslovna neuspješnost protežiraju, dok se uspješnima i sposobnima pokazuje put do prvog graničnog prijelaza…

bob1391, to što predlažete bilo bi fer u idealnom i altruističkom svijetu.

realna prodaja prehrambenih proizvoda, međutim, sasvim je slična prodaji koju vrše kumice na placu, samo je složenija.

stvari se mijenjaju iz dana u dan, trenutna situacija potražnje, zalihe na skladištu, predviđanja trendova opće prodaje, vjera u dugoročnu korist od odnosa s poslovnim partnerom-kupcem, veličina narudžaba kupca, sve to igra veliku ulogu u priči.

tako da nije ništa neobično da neki prodavač ima drukčiju cijenu za ama baš svakog kupca – ekstremni slučaj ali vrlo, vrlo moguć.

potez kauflanda može biti nešto grublji i siroviji nego je to uobičajeno, ali to je dio poslovnog života. ako su pretjerali, sami će ispaštati.

ima tu dosta i lijenosti naših prodajnih i generalnih menadžera. oni bi sebi olakšali posao i život što jednostvanijim i komfornijim ugovorima i dogovorima koji se što rjeđe mijenjaju, osobni komfor njih zanima više nego dobrobit vlastite tvrtke. zato će ovakve podatke predočiti poslovnim novinama, nadajući se političkom pritisku, umjesto da zasuču rukave i pregovaraju.

naši prodajni menadžeri su često razmaženi i netržišnog mentaliteta.

od zapada su pokupili da je prodaja u tvrtki osnova svega, pa su pokupili najbolje plaće i uvjete, ali ne i obveze i odgovornosti.

na zapadu su u mnogim branšama prodajni mendadžeri puno bolje plaćeni od drugih odjela, gdje rade puno stručnije i obrazovanije osobe. cijena koju za to plaćaju, međutim, je mnogo veći stres, izrazita opasnost od brzog otkaza itd.

u tržišnim uvjetima svaka pozicija ima dobre i loše strane, što je tržište bolje razvijeno i balans je bolji. u našem kvazitržištu neki ugrabe sve slasti i masti, ali onaj mukotrpni dio posla takvi ne bi odrađivali, nego bi radije tražili političku podršku za svoj komfornizam.

Osi3
"osobno sam uvjeren da primarnu poljoprivredu treba natjerati na efikasnost i mnogo niže cijene ili je treba otjarati u stečaj. zašto bi itko od nas plaćao preskupe proizvode seljaka kojeg uopće ne zanima efikasnost njegovog vlastitog poslovanja, na tehnologiju i poslovnu organizaciju gleda s prijezirom i odbacuje je, poticaje troši nenamjenski i jedini argument koji ima je prijetnja blokadom prometnica."

Osobno dođi sutra kod odašiljača Radio Osijek na južnoj obilaznici u 6 sati ujutro! 15 kn ti je sat, da te vidim koliko si efikasan u branju paprike i slekciju iste, jer ju je poharlo 2 leda, a natezanje sa osiguravajućom kućom se odužilo.

Koštanje tvog rada mi je sića, koliko koštaju energenti i da se poslože svi stupovi proizvodnje. Kako ti radiš u Kauflandu pod tvrdim krovom, a meni je kapital uložen pod vedrim nebom, dođi da vidiš što znači propasti od 8 stupova proizvodnje u 7 stupu (kad je berba).

Inaće prije leda sam pokušao svu proizvodnju paprike prodati ispod uvozne cijene iz Makedonije!! Nitko nije bio zainteresiran za otkup proizvodnje! Znači ako pranje novca ne funkcionira, onda ni ne trebaju proizvod.

Sve što se u ovome članku odnosi na Kaufland može se i primjeniti na Todorića i Konzum.
Razlika je u tome što nitko ne smije pisati o tome, a dobavljači se boje da nebi ispali s polica najvećeg trgovačkog lanca.
Druga bitna razlika je što Kaufland uredno plaća svoje obveze, a od Konzuma je znanstvena fantastika izvući lovu u valuti, možete biti sretni ako nakon 120 dana dobijete dio u cashu, dio kompezacija, a dio bonovi u Konzuma.
Ovo je naručen članak…

E, poštovane kolege, da je to samo Kaufland, bilo bi lako. Nije Konzum ništa bolji. dapače. Kao da to što je domaći lanac pomaže nešto domaćim proizvođačima. Kaufland je bar jasno rekao – spustite cijene, mi to tražimo jer hoćemo niže cijene a veću dobit. Uvijek može proizvođač reći NE. Moja tvrtka je izašla sama iz 2 velika lanca. Isto tako su tražili previše. Ne previše, već nešto što nema smisla. nedavno je i Metro – početkom 2q tražio retroaktivno povećanje uvjeta od početka godine. Neki su pristali,neki nisu. Stvar pregovora, strategije i veličine mu_a.
Konzum-pa s njime ne rade neke od najvećih domaćih proizvođačkih tvrtki. Mnogo malih je samo pobjeglo glavom bez obzira, jer nakon svega Konzum još i ne plati na vrijeme. Stranci bar plate kako ugovore.
Sasvim nebitno je vlasništvo, bitna je politika i način rada. Nema tu win-win situacije, već odavno. Samo sistem – oni gaze, mis e izmičemo, oni povećavaju rabate, mi dižemo cijene i u krug. Izbacim proizvod a kojem mi zbog dugogodišnjeg stiskanja ne odgovara marža, pa ubacim b – isti vrag ali manje pakiranje, druga ambalaža itd…

jedan_proš,

sam činjenica da vi efikasnost svodite na to "koliko netko s 15 kuna na sat može napraviti za sat", dovoljno govori koliko vam je beznadan takav posao.

kad bi se tako poslovi vodili, ne bi ni trebala struka i nauka, razvijene zemlje bi zatvorile škole i fakultete da im bezveze ne troše novce, a blagostanje države bi ovisilo o snazi mišica nadničara.

već zdrava razum nam govori da tomu nije tako još od početaka civilizacije, a evo vi i dan-danas vjerujete u tkave promašene postavke.

imate li vi poslovni plan, gdje će proračun učina ovisiti o bar donekle razrađenoj tehnologiji rada, gdje vam je netko tko to dobro zna odgovorno potvrdio da je baš tehnologija koju ste odabrali optimalna, gdje ste jako pazili da ne preinvestirate u opremu, gdje ste do razumne mjere predvidjeli rizike, kao i troškove osiguranja, te također i sve druge troškove posla?

jeste li napravili kalkulaciju kakav bvam je baš stroj potreban s obzirom na zahtijevanu produktivnost, te našli točku gdje je optimalna kombinacija zbroja troškova investicije i održavanja u odnosu na poboljšanu produktivnost?

farmeri u razvijenim zemljama niti ne počinju posao bez toga, niti će im bez toga banka dati kredit ili država poticaj.

naši će fameri pak odmahnuti rukom i raditi po načelu "udri brigu na veselje", a kad nešto zapne, idu na blokadu prometnica.

zato, i samo zato su naši poljoprivredni proivodi preskupi, a cijenu svi mi moramo plaćati, svakodnevno.

antiša i picman8, drago mi je čuti vaše tvrdnje, to mi se čini glas iz sfere realnog života i poštenog tržišnog rada.

manjim tvrtkama-prozivođačima također ama baš nitko ne brani da formiraju klaster, i to jako jednostavan klaster, koji bi samo proveo zajedničku politiku pregovora.

nekome to može odgovarati, nekom ne, sve je stvar procjene. mogućnosti postoje, ali tu ne treba državu hvatati za rukav, kako sam gore napomenuo, ta vremena su jednostavno prošla.

ni kumici na placu ako tražite da snizi cijenu sira neće pasti na pamet da zove policiju da je štiti, nego će pregovarati.