S obzirom na potencijal poduzeća i mogućnosti taj poslovni rezultat je poprilično mršav i skroman. Pored toga podatak od 1,6 mlrd. kuna prihoda s jedne i 97 mil. kn dobiti s druge strane govori o visokim troškovima poslovanja, dakle visokim izdacima. Poduzeće koje je zastupljeno na raznim tržištima, dakle s brojnim kupcima i potencijalnim kupcima, s raznovrsnom i širokom paletom proizvoda može daleko bolje od toga. Ekspandiranje na daljnja tržišta, dobre i isplative akvizicije, širenje poslovanja novim poslovnim aktivnostima i na nova tržišta bi sigurno dali dodatni zamah poslovanju. Osim toga bi u upravi poduzeća trebali razmotriti da li je srednjo- i dugoročno bolje ostati većinski državna tvrtka ili bi za poslovanje tvrtke bilo korisnije da se tvrtka potpuno privatizira. Ovo vjerojatno najpoznatije hrvatsko poduzeće može puno bolje. Proizvodni sektor u Hrvatskoj u svakom slučaju mora preispitati svoju cjenovnu politiku. Ne može biti da su maltene svi domaći proizvodi skuplji od stranih, tako se nesrazmjer između velikog uvoza i slabašnog izvoza nikad neće popraviti. Pored jeftine hrvatske radne snage, kratkih putova i manjih troškova, domaći proizvodi su gotovo uvijek znatno skuplji od uvoznih, a po kvaliteti su često znatno lošiji od onih niskokvalitetnih iz uvoza. To ne može i ne smije biti. Sniženjem domaćih proizvoda na realne cijene, dakle znatno sniženje prema sadašnjim cijenama i tako nešto nižim od uvoznih, pokrenut će se i domaći proizvodni sektor. Prihodi će biti veći, više će se proizvoditi, bit će više potrebe za radnom snagom. Ovo držanje cijena, nerealno visokih cijena za domaće proizvode ne koristi nikome, niti proizvođačima ni kupcima. Kupujmo hrvatsko je dobra ideja, ali ne ako je domaći proizvod skuplji i lošije kakvoće. Kriva je to procjena domaćih proizvođača, takva vrsta “naplaćenog domoljublja” ne može dati željeni rezultat. Ako si domobljub s druge strane, onda svojim domaćim kupcima nudi proizvode po realnim i domaćim cijenama. Ovako imamo paradoks da su pojedini uvozni artikli, oni isti domaći koje možeš kupiti u RH, jeftiniji od onih koje možeš izravno kupiti u RH.

Politika će radije uništiti ovakvu tvrtku nego se maknuti iz nje

Onih 300 – 400 milijuna kuna koji su nestali i isparili i za koje nitko ništa ne zna i za čiji nestanak ama baš nitko nije kriv sada kao mogu potraživati. Od koga točno? Prezadužene države pune nesposobnjakovića i dugoprstaša, poreznih obveznika i stranih kredita?