Forum

Naslovnica Forum Tržišta kapitala - Hrvatska (ZSE) Kako prebroditi svjetsku krizu uz što manje posljedica - makroekonomski pogled
Pretraživanje
Dionička društva
strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

Ovdje cu postati clanak akademika Baletica koji vrlo precizno detektira genezu problema:

Zvonimir Baletić: Hrvatska od 1993. propada zbog fiksnog tečaja kune

Znanstveno vijeće i Odsjek za ekonomska istraživanja HAZU održali su prije otprilike godinu dana savjetovanje o ekonomskoj krizi u Hrvatskoj. Zvonimir Baletić, Dubravko Radošević, Gordan Družić, Saša Drezgić, Alica Wertheimer-Baletić, Dragomir Vojnić, Ivo Družić, Božidar Jelčić i Guste Santini govorili su o produženom kriznom stanju, oportunitetnim troškovima stabilizacije, o hrvatskim “izgubljenim godinama”. Prošlog tjedna HAZU je objavio i zbornik njihovih radova. No, zbornik je učinio korak dalje od samoga savjetovanja i već je svojim naslovom - “Iz krize u depresiju” - naznačio da se u proteklih godinu dana stanje gospodarstva dramatično pogoršalo. Akademik Baletić napisao je predgovor zborniku i zauzeo se za hitnu promjenu koncepcije ekonomske politike koju su usvojile i slijede hrvatske vlasti. Baletić u četiri točke traži primjenu monetarne suverenosti, rješavanje opasne unutarnje nelikvidnosti, anticikličnu fiskalnu politiku, neinflatornu emisiju novca radi smanjivanja domaćih kamata, poticanja ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz te povećanja zaposlenosti. Baletić i ekonomisti iz HAZU traže socijalno uravnotežene ekonomske reforme. Godinu dana nakon što su ekonomisti uzalud uputili alarmantni proglas o pogrešnom izboru službene razvojne koncepcije, s akademikom Baletićem razgovarali smo u njegovu kabinetu u Ekonomskom institutu Zagreb o tome kako je Hrvatska dospjela u depresiju i što činiti da se iz nje izađe.

Zašto ste knjizi dali naslov ‘Iz krize u depresiju’? To je očito poruka…

- Još prije desetak godina govorili smo o kriznom stanju našeg gospodarstva i o tome kako krizu prevladati. Stanje se, nažalost, pogoršalo. Tome je posebno pridonijela svjetska kriza. Mi smo bili u krizi koja se sada produbila, dinamika ekonomskih i socijalnih trendova se pogoršala i otežava brzi oporavak. Ušli smo u depresiju.

Zar prije desetak godina nismo imali uzlet, rast BDP-a?

- Ne, mi smo se zavaravali. Mi nemamo normalnih razvojnih trendova još od 1980. Imali smo nultu stopu rasta, onda je došao rat, pa smo imali pad ispod predratne razine. To što smo doživljavali kao uzlet bio je blagi oporavak od ratne štete razaranja. I baš kada smo počeli dosezati razinu gospodarske aktivnosti s početka 90-ih, pogodila nas je i nova kriza, pa smo danas de facto ispod razine koju smo imali prije 25 ili 30 godina. Mi smo danas znatno ispod onoga gdje smo bili prije Domovinskog rata, ali sada sa znatno pogoršanom privrednom strukturom.

Što je najviše ukazivalo na produbljivanje krize u Hrvatskoj još i prije velike globalne panike?

- Najviše nas je brinuo veliki pad industrijske proizvodnje. Obnova industrijske proizvodnje išla je najsporije. Sektori usluga, financija i trgovine vukli su prema gore, ali temeljne gospodarske grane su zaostajale, da ne govorimo o poljoprivredi. Prije rata smo u poljoprivredi bili samodovoljni i imali smo velik izvoz. Poljoprivreda je zaostala, izostala je industrijalizacija, a da ne govorimo da je izostalo ono što se sigurno moglo postići -tehnološka modernizacija industrije. No mi smo po strukturi industrije pali na mnogo manje kvalitetno stanje od onog prije rata.

…nastavak…

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

…nastavak…

U svojem prilogu za zbornik ‘Iz krize u depresiju’ kažete da su ‘pogubne posljedice za hrvatsku domaću proizvodnju, zaposlenost i izvoz imali tečajna politika i devizni režim’. U tom ste stavu među vodećim ekonomistima i političarima prilično usamljeni…

- To je istina, ali činjenice su potvrdile moj stav! Devizni je tečaj važniji razvojni faktor od svih drugih mogućih reformi. Ako se zareknete da ćete dugoročno prodavati svoj proizvod skuplje od svakog vašeg konkurenta, onda možete biti sigurni da ga nećete prodavati. Aprecirani tečaj sistematski djeluje depresivno na svaki sektor razvoja. Možete praviti reforme, ali to vas ne izvlači ako ste odredili da ćete na vanjskom tržištu biti između 20 i 30 posto skuplji sa svojim proizvodima. Ako ste tako odlučili, onda trebate znati da vaš proizvod neće naći kupce ni u inozemstvu ni u vlastitoj zemlji. A time vi dajete prednost uvoznicima, pa se uvoznici organiziraju i uvoze jeftiniju robu izvana. Vidimo u što se kod nas investiralo: u uslužne djelatnosti, bankarstvo, trgovinu i slično, u sve ono što je bilo vezano uz usluge i proizvode izvana, zato što su te usluge i ti proizvodi bili jeftiniji, a domaći proizvođači nisu mogli ostati konkurentni ni na vlastitom tržištu.

Je li to ‘zamka fiksnog tečaja koji predugo traje’, kako kaže ekonomska teorija, zamka iz koje je slom jedini izlaz?

- Da, mi smo u tu zamku upali fiksirajući tečaj na konkurentno nerealnoj razini. Od prvoga dana upozoravao sam da se to može dogoditi. U listopadu 1993. napisao sam da Sporazum o stabilizaciji koji smo potpisali s MMF-om može biti dobar na rok od otprilike 10 mjeseci. Toliko treba da se slome inflacijska očekivanja i da se uspostavi normalna situacija bez inflacije. Ali, ne daj Bože da to ostane kao trajno stanje! Kad se vrati povjerenje da će novac imati stalnu vrijednost, u optjecaj treba vratiti potrebnu količinu novca i pritom paziti da se ne stvori oskudica novca i da u strahu od inflacije ne odemo u drugu krajnost deflacije, da cijene ne počnu naglo padati, što ima pogubne posljedice za ekonomski rast. Nakon početne stabilizacije cijena morate biti svjesni da novčana masa nije dovoljna za normalno funkcioniranje novčanog optjecaja. Morate, dakle, stabilizirati tečaj, ali i vratiti u optjecaj dovoljnu količinu novca da privreda glatko funkcionira. Naravno, treba paziti da se ne izazove nova inflacija, to treba regulirati i stalno voditi računa o tome da kupovna snaga domaćeg novca ne postane precijenjena.

Vi tvrdite da je moguće da i mala otvorena zemlja poput Hrvatske ima plivajući tržišni tečaj, a da ne izazove hiperinflaciju?

- Da, sigurno! Naša novčana masa se slomila, pogotovo nakon izbijanja krize. Kada se kredit urušio, ekonomija je ostala bez dovoljne novčane mase. U toj situaciji ne smijete - ako vam je novčana masa pala na četvrtinu ili manje - dalje stezati. Tada morate intervenirati s novom novčanom masom, ali ne iz kredita, nego iz emisije. Morate činiti ono što su radile Amerika, Engleska… Goleme količine državnog novca ubacivale su se u privredu, banke, poduzeća da ne bi došlo do deflacije, u tom smislu da preostali novac u optjecaju ne dobije preveliku vrijednost.

No, HNB kaže da su otpustili više od 40 milijardi kuna bankama i da je sve vrijeme financijski sustav i prelikvidan?

- On je prelikvidan zato što smo se doveli u situaciju da nema investicija. S druge strane, pristali smo na vješto ugrađenu zamku, a to je unutarnja konvertibilnost, odnosno devizna klauzula: stranim bankama i domaćim štedišama obećali smo da ćemo svaku količinu domaćeg novca bezuvjetno pretvoriti u strani novac, i to po tečaju koji je povoljan za strance. Onda oni s kunama koje zarade prodajom svojih proizvoda ili na bilo koji drugi način idu u HNB i mijenjaju ih u devize i potom ih iznose u inozemstvo i tako HNB i privredu ostavljaju bez novca…

…nastavak…

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

…nastavak…

Ideja je bila da Hrvatska ima sound money; solidna valuta ipak je pravilo višeg reda zdrave ekonomije, a devizna klauzula i unutarnja konvertibilnost trebale su poslužiti do preuzimanja eura. No to odjednom predugo traje… Je li to bila kriva procjena?

- Premda smo formalno odabrali upravljano plivajući tečaj i dobili prostor za kretanje tečaja gore ili dolje, za promjene koje bi ukazivale u kojem pravcu treba ići mi smo tečaj fiksirali i kad je god trebalo deprecirati domaću valutu, mi smo udarili dodatnim naporom da se to ne dogodi. Umjetno smo održavali tečaj, uz sve veću cijenu. Kao, to je pitanje časti, pitanje stabilnosti, Sporazuma o stabilnosti… Ili moramo održavati tečaj zato što su se naši građani i tvrtke zadužili u stranoj valuti, i što će biti s njima ako ta valuta poskupi.

Izbio bi kaos? Imali bismo i bankovnu krizu i slom?

- Zašto bi nastao kaos? Onaj tko je kupio stranu robu, treba platiti punu cijenu te strane robe. Ako mu je država dala subvenciju od 20 ili 30 posto, naravno da je on to veselo dočekao. A zašto bi se dio potrošača subvencionirao da kupuje tuđu robu? Druga stvar, da su nam s neba padale devize, naravno da bi to tada bilo u redu, ali s obzirom na to da mi nismo mogli zaraditi devize na normalan način, i da nismo mogli više izvoziti, tko je onda trpio? Trpio je onaj koji je ipak izvozio. Njegova zarada pretvarala se u kune jer su troškovi bili u kunama, a ti troškovi bili su preveliki da bi izvoznik uopće mogao doći do profita. Izvoznik je bio ostao bez profita ili osuđen na gubitak. Nije imao novca, nije se mogao zadužiti, nije se mogao modernizirati… investicijski val koji smo očekivali nikad se nije dogodio. Sve ono za što smo mislili da će biti poticaj bilo je brana stranim investicijama.

Tko je odlučio da će tako biti?

- Teško je reći što je bilo, je li to bilo neznanje? Ja sam osobno od prvoga dana to javno govorio. Bio sam direktor Instituta, još 1994. išao sam kod predsjednika Vlade Nikice Valentića da ga uvjerim. Sjećam se, bilo je to 19. lipnja, išli smo k njemu ja i kolega Zdunić, da ga upozorimo u što mi ulazimo. Našli smo se u Klubu Ine, rekli smo mu… Međutim, on je doveo Škegru, da nam objasni da to nije istina, da je ‘za narod dobro da se malo poslije rata oporavi jeftinijim uvozom’ i tako dalje. Mi smo rekli, ali uništit ćemo radna mjesta, uništit ćemo domaću proizvodnju, šta će onda biti? Narod se sada može jeftino zadužiti, ali neće imati čime te dugove vratiti! On mora zadržati radno mjesto, mora proizvoditi, izvoziti. Ali, ‘ne, ne, ne…’ i taj razgovor je prekinut. Poslije je organizirana proslava 10. godišnjice Sporazuma o stabilizaciji, ja sam otišao tamo, a bio je i Nikica. Tada sam mu rekao: ja sam ti rekao da je taj program za deset mjeseci, a imamo ga već 10 godina i još ga slavimo. Još ni danas nismo svjesni koliko je to bila loša politika.

Ali, HNB kaže da je zbog ponude deviza stalno postojao pritisak na aprecijaciju kune, da su oni morali braniti devize da ne pojeftinjuju?

- Ma kakva ponuda deviza! Pa mi smo se cijelo vrijeme devizno zaduživali! Naravno da je postojao pritisak na aprecijaciju kad nisu emitirali domaći novac. Da jesu, težnja prema aprecijaciji bi pala, ne bi se održala. Mogli smo imati daleko veću masu novca u optjecaju, ne bi bilo besparice, ne bi bilo nelikvidnosti do koje smo doveli zemlju… To su sve bili razlozi da se to ne čini. Tako su postupili Poljaci. Razgovarao sam s direktorom Siemensa u Njemačkoj, i on mi kaže: ‘Vi Hrvati nešto krivo radite. Vi ste nama preskupi. Onda mi proizvodimo u Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj… a u Hrvatskoj ne.’

…nastavak…

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

…nastavak…

Vi govorite da nismo smjeli imati valutni odbor, da smo trebali imati emisiju domaće valute ex nihilo… Sve upravo suprotno onome što smo imali?

- Ex nihilo, jasno.

Na temelju čega bi HNB emitirao kune? Na temelju kojeg zaloga, kojih vrijednosnih papira?

- Na temelju svoje pozicije centralne banke! Ne treba mu zalog. Zalog je neiskorištena radna snaga, neiskorišteni proizvodni kapaciteti, prirodni resursi, mogu to biti i državne obveznice… A na temelju čega smo mi za vrijeme rata emitirali naš novac? Na temelju ničega! Samo na temelju činjenice da smo dobili državu i da ona može emitirati novac. Novac je uvijek ex nihilo. To pitanje da li iza toga stoji platno, ili stoji zlato, to je samo povijesna ilustracija toga da ljudi moraju vjerovati da iza novca stoji neka vrijednost. Ali, mi smo u ratu emitirali goleme količine novca ni iz čega, i rat smo dobili i izdržali preko emisije novca, hrvatskog dinara, ex nihilo. Prema tome, kad smo zaustavili inflaciju, trebali smo emitirati novu količinu novca. Taj postupak se naziva reflacija. To je dužnost centralne banke: da održava likvidnost. Kad ćete stati s reflacijom? Kada uspostavite situaciju da nema nezaposlenosti, da nema nelikvidnosti, kad se obori kamatna stopa i vrijednost novca, i da je novac bolje ulagati nego čuvati.

Zašto vas vaši mlađi kolege nisu slušali? Jeste li im bili loš učitelj?

- Problem je što ni svi profesori to ne znaju. Monetarna teorija kod nas nije dovoljno izučavana. Kod nas se drži da je novac neutralan. Da se opća ravnoteža postiže na tržištu sama od sebe, kaže se da svaka ponuda stvara svoju potražnju i tako dalje, i da s promjenom količine novca možete utjecati samo na cijene. To je kod nas dogma!

Predkeynesijanska ekonomija?

- Tako je, uzima se da su zaposlenost i proizvodnja zadane varijable nezavisno od novca, a to nije istina. Može i proizvodnja reagirati na količinu novca, zaposlenost može reagirati, i doista reagira. Morate točno odmjeriti i vidjeti koji je efekt novca na cijene, na proizvodnju, na brzinu optjecaja…

Otkud ta dogma? Je li to zbog predugog utjecaja marksističke ekonomije?

- Kao marksisti mi smo isto učili da je novac neutralan. No, glavnu formulu neoklasične ekonomije dao je 1910. Irving Fisher. Međutim, početkom 30-ih i on je promijenio svoje stajalište i napisao knjigu o deflacijskoj teoriji kriza i depresija. Misleći na našu situaciju i ja sam u ‘Ekonomiji’ Guste Santinija napisao o tome tekst da na taj fenomen upozorim našu stručnu javnost, jer mi smo sada ‘točku po točku’ u procesu koji je opisao Fisher. S tim da je on upozorio da je deflacija teža pojava od inflacije. Jer, uvijek se lako nađe netko tko će biti protiv inflacije, a na deflaciju se vežu financijski interesi i ne dopuštaju državnu intervenciju u vrijednost i količinu novca. Oni ‘sjednu’ na novac, imaju na njega monopol i ne dopuštaju da država intervenira niti s novcem mimo njih upravlja. Jer, ako država emitira novac, država može i direktno plaćati i utjecati na socijalne odnose i na promjenu vlasništva. Javlja se strah od gubitka vlasništva pa se financijski krugovi opiru državi pozivajući se na neoliberalnu doktrinu da država ne smije emitirati novac, a nitko ne kaže zašto to država ne bi smjela činiti. Amerika je to redovito činila. Iza toga se krije velika politička i socijalna igra, u kojoj se kapital pita hoće li iskoristiti situaciju nedostatka novca i jačanja položaja banaka, da bi smanjio socijalna prava i diktirao državi da se mora zaduživati kod banaka, ili će se pustiti državi da ga potisne, da smanji prostor djelovanju privatnog kapitala, a u korist općeg blagostanja i socijalnog mira.

Izvor: http://www.jutarnji.hr/zvonimir-baletic–hrvatska-od-1993–propada-zbog-fiksnog-tecaja-kune-/1036852/ [jutarnji.hr]

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

Ljudi prije profita: Ovdje je prosječna plaća 9000 kuna, a stanarina 100 kuna mjesečno

GRADIĆ Marinaleda na jugu Španjolske nazivaju “komunističkom utopijom”, a dok se ostatak Španjolske bori sa stranim bankama ovaj maleni grad na 25 kvadratnih kilometara i s nešto više od 2750 stanovnika, mogao bi se učiniti poput raja na zemlji čak i onima koji ne dijele ideološka uvjerenja.

Priča o gradiću mnogima je već odavno poznata, ali posljednjih dana mnogi su se mediji ponovno raspisali o gradiću koje mnogi nazivaju “eksperimentom nastalim iz potrebe”.

Mjesto gdje su ljudi važniji od profita

Unatoč etiketama, odluke u ovom gradiću donose se na nedjeljnim sastancima, demokratskim putem. Riječ je o tzv. “crvenim nedjeljama", sastancima na kojima građani iznose ideje o poboljšanju kvalitete života u gradu (čišćenje ulica ili popravci), a u slučaju da se ideja prihvati, posao obavljaju volonteri.

Postoji tvornica maslinovog ulja koja je u vlasništvu građana, kuće grade stanovnici, tu je i veliki supermarket koji vodi gradonačelnik Juan Manuel Sánchez Gordilla, a velik dio zarade daje u dobrotvorne svrhe. To su samo neki detalji zbog kojih gradić nazivaju “tračkom nade” i mjestom gdje su ljudi važniji od profita.

No, to nije sve. Dok je u ostatku zemlje nezaposlenost na 26 posto, Marinaleda može se pohvaliti situacijom u kojoj velika većina ima posao, a ako nemaju, postoji snažna “sigurnosna mreža” na koju se mogu osloniti. Ono što se često ističe u medijima svakako je prosječna mjesečna plaća koja iznosi 1200 eura. To, naravno, nije vrtoglavi iznos, ali uzmemo li u obzir da stanarine iznose 15 eura mjesečno (100 kuna), priča postaje daleko zanimljivija.

Kuće se ne prodaju

Ono što svakako valja istaknuti su nastojanja građana da se ne oslanjaju na novac već na kolektivnom trudu kako bi stvorili alternativni i održivi sustav za svoj maleni kutak svijeta za koji su mnogi zainteresirani.

Međutim, želite li postati stanovnik, postoji lista čekanja, a čeka se i po dvije godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u naredne dvije godine trebalo bi se izgraditi još 250.

Ono što također trebate znati jest da ljudi u ovom gradu ljudi sami grade svoje kuće uz pomoć lokalnih vlasti koje vlasnicima daju potreban građevinski materijal koji vlasnici kuća plaćaju u mjesečnim obrocima od 15 eura. Onima kojima je to potrebno, na raspolaganju imaju stručnjake koji pomažu kod izgradnje.

Specifičnost je i to što se kuće ne mogu prodati, čime se sprječava mogućnost profitiranja.

Solidarnošću protiv konzumerizma

Stanovnici uživaju u pogodnostima kao što su besplatan internet, čak dva nogometna terena, košarkaški teren, teren za tenis, skvoš i odbojku i bazen (koji je jedini za koji se plaća godišnja karta). Postoji i crkva, ali posjećenost je slaba.

Postoji i lokalna televizija i radio, a ideja gradonačelnika je da mlade udalji od konzumerističkog društva i usadi im vrijednosti kao što je solidarnost.

Namjera gradonačelnika (koji je na toj poziciji od kraja sedamdesetih) je proširiti ideju Marinalede na ostale (okolne) gradove koji još uvijek ne pokazuju interes, ali Gordillo tvrdi da nema namjeru odustati.

“Smetamo neistomišljenicima jer mi smo alternativa modelu privatnog vlasništva. Suočeni smo s prijetnjama, ali ne mogu nas eliminirati kao u drugim, nerazvijenim zemljama. Ovo je Europa, koriste sofisticiranije metode poput diskreditiranja, ucjena i slično”, zaključuje Gordillo.

Za više informacija potražite knjigu Dana Hancoxa “The Village Against The World” ili pročitajte njegov esej [places.designobserver.com].

Izvor: http://www.index.hr/black/clanak/ljudi-prije-profita-ovdje-je-prosjecna-placa-9000-kuna-a-stanarina-100-kuna-mjesecno/769368.aspx [index.hr]

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

PREDVIDIO SVJETSKU KRIZU, A SAD UPOZORAVA NA KATASTROFU ‘EU još nije izišla iz depresije, a uskoro će kriza izbiti u Kini’

Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Western Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu.

Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja mainstream ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe.

O tome je nedavno ponovno govorio u Zagrebu, u sklopu Subversive Festivala. Kad je bio ovdje prije dvije godine, upozoravao je da Hrvatska ne bi trebala srljati u monetarnu uniju i uvođenje eura, nego da bi to trebala odgoditi što je dulje moguće. Smatrao je da bi zbog stalnog pada BDP-a u Hrvatskoj trebalo razmisliti o devalvaciji kune radi poticanja konkurentnosti gospodarstva, posebno turizma i brodogradnje.

“U situaciji ekonomske krize država bi svakako trebala poticati i povećati potrošnju, a ne štednju jer na taj način smanjenjem potrošnje u jeku krize kreira negativnu spiralu. Upravo je vrijeme recesije trenutak kad država treba potaknuti gospodarstvo”, smatra profesor Keen.

Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?

- Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.

Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?

- U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.

Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?

- Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” - odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otpla­ćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.

…nastavak…

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

…nastavak…

Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje financijskog kolapsa i same financijske sfere?

- Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tijekom šest desetljeća od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, te je ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvijek, jer dug ne može postati beskonačno veći od prihoda. Iako je teško uspostaviti maksimalnu razinu, empirijsko istraživanje koje je proveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta ili kada je omjer porastao za oko 20 posto - na primjer sa 135 posto do 155 posto tijekom pet ili manje godina. Amerika je uistinu ispunila te kriterije tijekom dvijetisućitih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidljiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.

Što mislite o studentskim pokretima koji zahtijevaju izučavanje alternativnih ekonomskih znanosti umjesto neoklasične?

- Mislim da su zahtjevi studentskih pokreta izvrsni. Alternativne poglede kako kapitalizam funkcionira treba izučavati sve dok ne evoluira pristojna paradigma. To bi moglo trajati desetljećima, a u međuvremenu neoklasična ekonomija nema pravo na monopol nastave na sveučilištima.

Što je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?

- Moramo drastično smanjiti privatni dug: samo kad se vrati na razine koje smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada se sada, naravno, moramo nositi i s ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz središnju banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, otplatiti; i trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi financirale špekulacije, a ne investicije.

Što bi svijet, ili globalna zajednica, trebali naučiti iz ove krize?

- Najvažnija je lekcija shvatiti kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” te kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati razmišljati o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac posuditi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom – i razmišljati na način da je banka poput tvornice koja teži što više proizvoditi, i mora povremeno otpisati dug koji nikad ne bi trebao biti stvoren. Konačno, neekonomisti moraju naučiti da je konvencionalna ekonomska teorija vrlo loše model kapitalizma jer zanemaruje novac, dug i neravnotežu – a sve ove kategorije definiraju aspekte kapitalizma. Trebamo novu teoriju ekonomije koja uzima pojmove novca i duga vrlo ozbiljno, a vidi ekonomiju kao kompleks koji je daleko od ravnoteže sustava.

Koje su posljedice koje osobno smatrate najgorima? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?

- Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode te u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španjolske, Portugala, koji su morali proći kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identificirao problem kao posljedicu javnog duga. Mnogi ljudi počinili su samoubojstvo zbog pogrešnih politika.

…nastavak…

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

strateg 16.11.2006.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

…nastavak…

Je li kriza pokazala da postoji potreba za novom vrstom vodstva? Na koji način?

- Trebamo političko vodstvo koje može razumjeti složene sustave, od ekonomije do ekologije. Naši politički sustavi su dizajnirani kad smo trebali “plemensko” vodstvo protiv drugog plemena. No, ovih dana najveće prijetnje našem opstanku dolaze iz složenosti prenapučenog svijeta u kojemu živimo i potrebne su nam odluke koje su suprotne od onoga što su plemenske vođe sklone učiniti. Na primjer, da bismo sada riješili ekonomsku krizu, moramo smanjiti privatni dug i mi imamo kapacitete da to učinimo. Javni dug je porastao jer je privatni dug prvo postao prevelik, a onda je prestao rasti – čime je uklonio izvor potražnje iz gospodarstva. Ali naši političari jednostavnog načina razmišljanja primjenjuju uvijek jednostavan lijek pokušaja izravnog smanjivanja javnog duga i time gospodarstvo pati. To je jedini rezultat. Povlačim analogiju između naših političara i onoga što oni rade s amaterskim vozačima automobila koji pokušavaju skrenuti desno na cesti i zbog toga voze automobil u krug. Njihov je refleks da i dalje drže volan udesno, ali zbog toga još više proklizavaju – jer zapravo trebaju okrenuti volan ulijevo kako bi se izravnali.

Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rješavale krizu?

- Vjerojatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri htjeli su učiniti ono što su činili svi drugi – spašavati banke, a ne dužnike, nametati mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio potpisati ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike, a ne vjerovnike. I osim toga, procesuirali su bankare. U konačnici, Island je izašao iz krize bolje nego li bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihova BDP-a.

Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.

Izvor: http://www.jutarnji.hr/steve-keen—eu-jos-nije-izisla-iz-depresije–a-uskoro-ce-kriza-izbiti-u-kini-/1347773/ [jutarnji.hr]

U cast kolegi Mreichu: bez straha, pohlepe i sentimentalnosti

pero82 24.10.2006.
Veliki krug prijatelja
Dugotrajni korisnik
-

Eto još jedne uspavane teme na ovom Pinned dijelu…

Prvo je potrebno osnovati povjerenost za ulazak u krizu, pa tek onda ući u nju.

plavac1 16.4.2012.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
100%

Dok je postojao kumunizam s druge strane, kapital je vodio brigu da čovjek na Zapadu dobro živi da ne bi pomislio na nešto drugo.

Kada je kapitalizam uništio kumunizam čovjek na Zapadu više ne mora baš tako dobro živjeti jer više nema alternative da se okrene komunizmu i onda je krenula globalizacija da se roba više ne mora proizvoditi na Zapadu gdje je radna snaga skupa već na Istoku ali se i dalje želi tu robu skupo prodati na Zapadu koji može to kupovati.

Naravno Zapad sve manje proizvodi ali navike trošenja su ostale i dugovi samo rastu ( i građana i država) a kupovna moć kučanstava na Zapadu je manja ili ista kao prije 20 ili više godina.

I onda je došla kriza koju je Zapad riješavao štednjom koja je samo uništila srednji sloj i sirotinju još više.

Znači cijelo to vrijeme su bogati bili sve bogatiji a ostali sve siromašniji i naravno da se je u takvoj situaciji dogodio Brexit, Trump, i prije toga sve drugo na istoku Europe ili u Južnoj Americi kao Hugo Chavez, Eva Morales itd.

I sada stručnjaci kažu da bi se građanima Zapada trebala ponuditi nekakva renta jer su oni največi gubitnici globalizacije da se ista spasi jer je ona bitna za cijeli svijet.

U svakom slučaju USA če se iz ovoga lakše izvuči i možda Trump uspije, ali EU sa ovakvom rigidnom Njemačkom baš i nema nekakvih izgleda - propali eksperiment…

Zadnja izmjena: plavac1 (9.11.2016. 23:10)
analiza 2.6.2006.
Veliki krug prijatelja
Dugotrajni korisnik
-

Nije mi jasno ovo o propalom eksperimentu.

Koliko vidim Njemačka je jedna od najjačih gospodarskih sila na svijetu i EU joj je odlično “sjela”.

Lidl (koji navodno je pokupovao gomilu zemljišta diljem naše države), DM, HT-telekom (kao i u pola istočne Europe gdje se nalazi) i to je samo u RH, a gdje je Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska, Srbija itd.

Njemačka = Amerika

analiza 2.6.2006.
Veliki krug prijatelja
Dugotrajni korisnik
-

Što ne znači da je to nešto loše ako živiš u tim državama.
Čuo sam da se u Americi nikad nije živjelo bolje i ja im vjerujem. Samo treba pogledati gdje se nalaze njihovi burzovni indeksi kao i njemački.

analiza 2.6.2006.
Veliki krug prijatelja
Dugotrajni korisnik
-

I da nije sve tako crno govori nam sljedeće pjesma, samo se treba opustiti:

https://www.youtube.com/watch?feature=youtu.be&v=ucbfzjFqbUc&app=desktop [youtube.com]

plavac1 16.4.2012.
Dugotrajni korisnik
Veliki krug prijatelja
-

analiza


Nije mi jasno ovo o propalom eksperimentu.

Koliko vidim Njemačka je jedna od najjačih gospodarskih sila na svijetu i EU joj je odlično "sjela".

Lidl (koji navodno je pokupovao gomilu zemljišta diljem naše države), DM, HT-telekom (kao i u pola istočne Europe gdje se nalazi) i to je samo u RH, a gdje je Mađarska, Slovačka, Češka, Poljska, Srbija itd.

Njemačka = Amerika

Ja bi napisao Njemačka = Kina…na Zapadu Njemačku zovu Kinom Europe…

ujedinjena Europa ili EU je odličan projekt, na primjer od 1945. do danas je najduži period u povjesti Europe da nema ratova(izuzimam Balkan), to govori koliko je ujedinjena Europa super projekt…

EURO je več druga priča i tu nastaju problemi, zadnji podaci kažu da je EURO za Njemačku pre slab jedno 15-20% a za Italiju pre jak jedno 15-20% i tu nastaju problemi, Talijani kada su imali svoju liru oni su devalvacijom iste održavali svoju konkurentnost u odnosu na Njemačku koja je imala jaku marku, to rade Kinezi sa svojim juanom ili Japanci sa svojim yenom…

Talijani su uvođenjem EURA izgubili vrijedan alat za obranu svoje konkurentnosti i sada se ne mogu boriti sa Njemačkom industrijom koja je pre efikasna, naravno kada su uveli EURO za koji nisu nikada ispunjavali uvjete pa su krivotovrili podatke da bi to sve prošlo jer su Francuzi rekli da če oni pristati na EURO ako ga uvedu i Talijani pa su Njemci to riješili…

narvno uvođenjem EURA dugovi su počeli rasti jer je EURO siguran i odjednom je i Italija postala sigurna i dugovi su samo rasli, rasle su plače, konkurentnost je padala i onda je došla kriza koja je to sve pomela…

sada da bi Talijani pokrenuli ekonomiju trebaju povečati konkurentnost ali nemaju svoju valutu da je devalviraju i EURO je za njih postao pre veliki teret, to stalno naglašava nobelovac Joseph Stiglitz -The problem with Europe is the euro https://www.theguardian.com/business/2016/aug/10/joseph-stiglitz-the-problem-with-europe-is-the-euro [theguardian.com]

kako če se to razriješiti ne znam ali Italija ima problem a dug joj je več na 135% BDP i ne prestaje rasti, to je preko 2.000 milijardi eura, da ti se u glavi zavrti…