S druge strane, sve dok postoji znatna zavisnost u procesu geniranja „buke“ postojati će i znatna mogućnost ekstra zarade za tehničke ulagače. Takva mogućnost biti će prepoznata od strane sofisticiranih tehničkih ulagača te će isti svojim djelovanjem (prodavanjem vrijednosnog papira) utjecati na korekciju vrijednosti vrijednosnog papira.
Validna je kritika kako je intrizična vrijednost donekle subjektivne prirode te kako se procjena intrizične vrijednosti svakog sofisticiranog racionalnog investitora može razlikovati. No sve dok su racionalni investitori duboko uvjereni u intrizičnu vrijednost nekog vrijednosnog papira i sve dok isti imaju dovoljnu tržišnu moć odnosno resurse, isti će djelovati kao mehanizam neutralizacije zavisnosti u procesu generiranja „buke“.
Intrizična vrijednost nekog vrijednosnog papira može se mijenjati kao rezultat dolaska novih informacija na tržište. Nastajanje i dolazak novih informacija na tržište naziva se procesom generiranja novih informacija. Neka je proces generiranja novih informacija zavisan proces, u tom slučaju dobre vijesti će pratiti pratiti dobre vijesti, dok će loše vijesti pratiti loše vijesti. Promatrajući povijesne efekte dolaska novih informacija na tržište, racionalni investitori uočiti će kako cjenovna prilagodba uvjetovana pojavom novih informacija nije potpuna, te će djelovati u smjeru korekcije trenutne vrijednosti ka novoj intrizičnoj vrijednosti. Istovremeno, racionalni investitor adaptivno uči kako reagirati na pojavu dolaska novih informacija koje utječu na intrizičnu vrijednost nekog vrijednosnog papira te u skladu s tim trenutno (s pojavom novih informacija) korigira svoju procjenu intrizične vrijednosti nekog vrijednosnog papira. Često je slučaj da su mnoge buduće neizvjesne informacije donekle ugrađene u trenutnu cijenu nekog vrijednosnog papira. Neizvjesnost novih informacija očituje se kao nepoznavanje sadržaja tih novih informacija. Nakon otkrivanja sadržaja takvih informacija, racionalni investitori korigiraju svoju procjenu intrizične vrijednosti i pokušavaju kapitalizirati prijašnju netočnu (neizvjesnu) procjenu ostalih tržišnih aktera prodavajući/kupujući precjenjenu/podcjenjenu financijsku imovinu. Takvo ponašanje investitora osim što osigurava fair procjenu nekog vrijednosnog papira i onemogućuje bilo kakve arbitražne mogućnosti, ono osigurava nezavinost procesa generiranja cjenovnih promjena.
Konačno, važno je navesti i implikacije koje teorija slučajnog pomaka nosi. Ukoliko se pretpostavi a zatim empirijski pokaže kako je teorija slučajnog pomaka cjenovnih promjena validna onda trenutne vrijednosti dobro opisuju intrizične vrijednosti, te u takvom okruženju prosječan investitor nije zainteresiran za vlastitu procjenu intrizične vrijednosti. U takvoj situaciji prosječan investitor součen je s tri problema. Prvi, prepoznavanje vlastite sklonosti riziku, odnosno odabir očekivanog prinosa kao funkcije rizika. Drugi je klasifikacija financijske imovine prema količini rizika i konačno treći, formiranje portfelja kombiniranjem financijske imovine kombinacijama različitog prinosa i rizika.
Djelomično sam upoznat s CMH, no svakako mi se čini kao zanimljiva alternativna teorija, no mora se istaknuti kako je EMH i dalje mainstream 'netehnička' teorija koja na jednostavan i intuitivan način objašnjava formiranje cijena na tržištima. Glavna implicitna pretpostavka EMH je racionalost tržišnih aktera. Iako je racionalost i devijacije tržišnih aktera od aksioma racionalnosti tema per se (o kojoj svakako možemo otvoreno raspravljati), Bihaviorialne financije (koje odbacuju iste aksiome ponašanja i temelje se na teoriji očekivanog izbora Kahmeman, Tversky) danas već nude adekvatne odgovore na neke paradokse izvan 'moderne' financijske teorije, kao što je primjerice equity premium puzzle i slično.
In a strict sense, there wasn't any risk-if the world had behaved as it did in the past.