Nevjerojatno, baš sam jučer uzeo čitat istu knjigu.
Nakon prva dva poglavlja, imam isti dojam kao i inquirer.
Nabacani povijesni podatci u kratkim rečenicama, u nizu jedan za drugim. Bez kronološkog, geografskog, tržišnog ili bilo kakvog reda. U prvoj rečenici si u 1920-im godinama, u slijedećoj 1980-e, pa 17. stoljeće, pa 1970-e. Razvodnjavanje i ponavljanje u tipično američkom stilu pisanja.
I cijelo vrijeme čekaš nakon tih suhoparnih ponavljajućih deplasiranih vijesti, neki razvoj priče i put prema fabuli, kojeg nema.
Nešto slično sam doživio sa Kyosakijevim knjigama, koji je ipak bio zanimljiviji.
Onda, kad sam za Kyosakijeve knjige pitao: zašto se u svakom slijedećem poglavlju, ponavlja pola sadržaja prethodnog, kao da smo maloumni... su mi rekli: to je američki stil pisanja, prilagođen mentalnom stadiju njihova naroda.
I bogme su u pravu.
No respect